Analiza trenutnog političkog zastoja u Bosni i Hercegovini ukazuje na to da je Trojka, u pokušaju da postane predvodnik reformi, dospjela u poziciju iskorištenog političkog faktora koji je u potpunosti izgubio kontrolu nad procesima.

Ključna strateška greška ove grupacije leži u činjenici da su u prvoj fazi formiranja vlasti isporučili HDZ-u i SNSD-u apsolutnu kontrolu nad Domom naroda, a potom, sa samo jednim delegatom u džepu, odlučili jednostrano raskinuti partnerstvo sa strankom Milorada Dodika.

Taj jedini delegat bio je upravo Kemal Ademović, koji se nalazio u rukovodstvu Doma, no Trojka je čak i taj krhki institucionalni oslonac izgubila njegovim napuštanjem stranke Narod i pravda, čime je njihova stvarna moć u Domu naroda BiH i formalno svedena na nulu.

Lucidnost ovog poraza najočitija je u odnosu s HDZ-om. Dragan Čović, kojeg je Trojka promovirala kao ključnog partnera, sada tu istu grupaciju hladnokrvno etiketira kao krivca za blokadu, ističući da način rada uspostavljen prije godinu dana ne vodi nikuda. Iz medijskih krugova bliskih HDZ-u stiže jasna poruka. Trojka je bila tek privremeni alat, a nakon što su partnerima osigurali institucionalnu premoć, odbačeni su kao amateri koji ne razumiju mehanizme parlamentarne matematike.

Navodni raskid sa SNSD-om nije oslabio Dodika, već je samo zacementirao savez HDZ-a i SNSD-a protiv.

Dodatna težina ovog pada leži u gubitku vanjskog patronata. Hrvatski politički krugovi optužuju bivšeg američkog ambasadora Michaela Murphyja da je "instalirao" Trojku i poticao ih na sukob s SNSD-om, no njegovim odlaskom sarajevski blok je ostao političko siroče.

Bez Washingtona da disciplinira partnere udarcem o sto, Trojka se našla ogoljena pred unutrašnjim igračima koji su samo čekali trenutak da njihova nemoć postane očigledna.

Ademovićevo soliranje u Kolegiju, gdje stavlja tačke na dnevni red bez saglasnosti hrvatskog ili srpskog kluba, jalovo je pucanje ćorcima, s obzirom na to da Nikola Špirić i Dragan Čović sve mirno promatraju, držeći ključeve evropske finansijske hazne.

Trojka je povjerovala da će im naklonost stranih diplomata i medijsko bombardiranje javnosti o blokadama nadomjestiti nedostatak ruku u Domu naroda.

Omogućili su HDZ-u i SNSD-u kontrolu nad sistemom, izgubili mentora, a potom ostali i bez jedinog delegata u rukovodstvu Doma, čime su se zatekli zarobljeni u zidu koji su sami pomogli izgraditi.

U međuvremenu partneri kojima su dali moć u ruke sada traže rješenja pod vlastitim uvjetima.

Trojka izgleda kao projekt koji je odigrao ulogu za druge i ostao na brisanom prostoru, čekajući izbore kao jedini preostali izlaz iz krize koju su sami inicirali navodnim raskidom koalicije bez ijednog aduta u rukavu. 

Višeslojni apsurd ove situacije kulminira u činjenici da jednostrani raskid sa SNSD-om nije značio i nuliranje posljedica ranijih odluka.

Trojka, koja je insistirala na uvođenju Dodika u vlast i time mu trasirala put do apsolutne moći, ostala je u tom istom Vijeću ministara s istim tim SNSD-om kojeg je proglasila bivšim partnerom.

Rezultat je groteskan politički suživot u kojem Trojka pokušava glumiti opoziciju unutar vlasti, dok ih HDZ i SNSD drže kao taoce institucionalne arhitekture koju su sami pomogli izgraditi.

Tako je Trojka ostala zarobljena u "braku" kojeg se formalno odrekla, ali iz kojeg ne može izaći, služeći kao savršen paravan onima kojima je isporučila državu, a koji je sada optužuju za njezinu propast.