Ekrem Nadžak iz Željeznog Polja kod Žepča je 1993. došao iz Švicarske u posjetu ocu, ne sluteći da će naredna četiri mjeseca preživjeti torture, poniženja i prinudne radove u četiri logora i zatočenička centra pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane (HVO) što je na njega ostavilo trajne posljedice, a tri decenije kasnije, država ga i dalje ne priznaje kao logoraša.

S cigaretomu rukama u porodičnoj kući u Željenom Polju, Nadžak se prisjeća kako je 1993. nakon dolaska iz Švicarske u Žepče, sljedeće jutro čuo prve pucnjeve. Prisjeća se i da su tog 24. juna 1993. mještani formirali stražu na Zeničkom putu, da su sedam dana čekali na pomoć, da nisu imali ni hrane ni municije, te su se odlučili predati Hrvatskom vijeću obrane (HVO).

- Prvo smo bili kod Silosa, gdje nas je sačekala vojska. Pucali su odozgo na kolonu, bilo je poginulih prilikom predaje. Iako su vidjeli da se predajemo, opet su pucali na nas, po cijeloj koloni - prisjeća se Nadžak.

Morali su tada predati sav novac i nakit u dvije vojničke kape, jer im je rečeno da će, ukoliko kod nekoga pronađu i jednu marku, biti ubijen. Vojnici HVO-a uputili su ih u osnovnu školu u Žepču.

- Kroz čaršiju smo išli svi sa rukama na leđima, na potoku. Cijelo hrvatsko civilno stanovništvo izašlo je na ulice, pljuvali su nas, šutirali nogama dok smo prolazili kroz tu kolonu, kao neki vašer da je - prisjeća se.

U osnovnoj školi u Žepču boravili su u svlačionici, njih 110, koji su se posljednji predali.

- Bili smo tu od sedam do 10 dana…Ulazili su, izvodili ljude. Ako kažeš da ideš u WC, kad odeš – budeš premlaćen. Ljudi su pili vodu iz radijatora jer nismo imali dovoljno vode - kaže Nadžak i dodaje da su dnevno dobijali po jedan keks i kanister vode od tri litra.

Zatočeni su izvođeni i premlaćivani, a kada bi nekoga izveli, prisjeća se Nadžak, uvijek bi čuli automobil i dodavanje gasa, kao da nekoga odvlače.

Potom je 10-ak logoraša prebačeno u fiskulturnu salu škole u Perkovićima, gdje su, prema  njegovim riječima, po dolasku skinuti u donji veš, prislonjeni uz zid i svi su premlaćeni.

- Vidio sam samo buzdovanovu palicu, tukli su nas puškama. Dan-danas imam poremećaj od udarca puške M48, direktno me udario - kazao je.

U Perkovićima je proveo mjesec dana. Tu su, kaže, bili najgori uvjeti i najteža premlaćivanja.

- Čuo sam od ljudi da je pop molio da ne premlaćuju zarobljene. Hrvatsko stanovništvo koje je imalo kuće u blizini nije moglo spavati od vike cijele večeri. Uđe, otvori željezna vrata, i kad lupi – mi svi bježimo u ćošak kao kad ovce vuk natjera. Upali bateriju u oči, kaže: ‘Iziđi ti, iziđi ti.’ Premlaćivanje svaku noć - prisjeća se.

Svi su izvođeni na prinudne radove – korišteni su kao živi štitovi, izvlačili ranjenike HVO-a, te su "iznajmljivani" Vojsci Republike Srpske (VRS).

Nakon Perkovića, Nadžak je prebačen u logor Silos u Žepču, gdje je proveo mjesec dana.

Prema Detektorovoj bazi sudskih utvrđenih činjenica o ratu u BiH, Silos je korišten kao zatvor za vojno sposobne muškarce. Jedan bošnjački vojnik je žestoko pretučen u ovom objektu i podlegao je povredama. Zatvorenici su vođeni na kopanje rovova i upotrebljavani kao živi štit. Stražari su ubili dva čovjeka dok su kopali rovove. Silos je korišten kao zatočenički centar sve do kraja 1993. ili početka 1994., kad su zatvorenici prebačeni u logore HVO-a u Hercegovini. Presudama je konstatovana da su zatočenici iz škole u Perkovićima odvođeni na uređenje borbenih položaja gdje su fizički i psihički zlostavljani. 

- Najviše se sjećam Vrbić Alojza. On je bio komandir logora. Kad smo trebali jesti, bio je sto, tanjiri poredani, po dvojica iz tanjira. Kad jedemo pred Silosom, on se popne na sto i ako brzo ne jedeš – šuta tanjire direktno po stolu. Mene je udario palicom samo jer sam slučajno rekao da nosim komad hljeba – takav mi je rječnik bio - govori.

Vrbiću i još petorici optuženih je prije nekoliko mjeseci počelo suđenje za zločine počinjene nad bošnjačkim civilima u improvizovanim zatvorima na području Žepča tokom 1993. i 1994. godine.

Iz Silosa je prebačen u Novi Šeher, gdje je nastavljeno izvođenje na prinudne radove, a potom u logor Bistrica.

Dvadeset dana provedenih u Bistrici pod teškim uvjetima navelo je Nadžaka da razmišlja o bijegu, što je nakon 20 dana i učinio – pobjegao je u pravcu Zavidovića.

Četiri mjeseca provedena u logoru ostavila su trajne posljedice.

- Najteže - u 30. godini, u najboljim godinama, izgubio sam sposobnost za rad. Od tad sam invalid, od svoje 30. godine, i dan danas. I najteže mi pada što nema optužnica za one koji su počinili ratne zločine - kazao je.

Kada ga supruga pita zbog čega priča, zašto se prisjeća svega i muči sebe, odgovara joj da se istina mora znati.

- Kompletan život mi se promijenio u 30. godini. Možda bi sve drugačije bilo. Vratio sam se iz Švicarske kao invalid i do danas sam invalid, a država me ne priznaje, nema statusa logoraša - zaključio je Nadžak.