U vremenu kada je učitelj bio simbol poštovanja i moralnog autoriteta u svakoj zajednici, ime Izete Handanagić Ćurtović u Cazinu i tada, a tako i danas izgovara se s posebnim poštovanjem. Gotovo četiri decenije provela je u prosvjeti, odgajajući i obrazujući generacije učenika, a iako je već dvadeset godina u penziji, duh učiteljice u njoj ne gasne.

- Učitelj je nekad bio sve, i pedagog, i psiholog, i domar. Učitelj koji ne voli djecu i svoj posao ne bi trebao raditi u školi - kaže u razgovoru za Fenu Izeta Handanagić Ćurtović, prisjećajući se vremena kada se škola podjednako bavila obrazovanjem i odgojem.

- Razlika između tadašnjeg i današnjeg obrazovanja je nebo i zemlja. Nekada se znalo šta znači poštovanje, red i odgovornost, danas toga sve manje ima - počinje razgovor ova vrijedna prosvjetna radnica u penziji.

Svoj radni vijek pamti po desecima generacija koje su kroz njeno učenje prošle, ali i po neprocjenjivom iskustvu koje je sticala i dijelila.

Međutim, kada je rat stigao u Krajinu, učionicu je zamijenila humanitarnim radom. Aktivno se uključila u udruženje "Front žena", koje je u Cazinu okupilo brojne žene spremne da pomognu onima na prvoj liniji odbrane.

- Prale smo vunu, plele čarape borcima kod mene u kući. To je bila naša svakodnevica - prisjeća se Izeta.

Udruženje je, uz pomoć supruge tadašnjeg generalnog sekretara NATO-a Manfrede Wörnera, dobilo 10.000 KM koje su dijelile djeci bez roditelja u bihaćkom okrugu.

- Žene su tada bile karika koja je spajala vojsku i narod. Sve smo radile srcem i iz ubjeđenja. Danas se, nažalost, malo toga radi s takvim žarom - smatra ona.

U ratnim godinama, prisjeća se, nije bilo lako. Dani su prolazili u brizi za djecu, u pomaganju ranjenima i nastojanju da se, uprkos svemu, održi duh zajedništva i solidarnosti. Žene su tada bile tiha, ali snažna snaga iza fronta – one koje su hranile, odijevale i hrabrile druge kada je bilo najteže.

- Sve smo radile srcem, nismo gledali na to ko je ko, važno nam je bilo da pomognemo čovjeku u nevolji – podvlači Izeta Handanagić Ćurtović.

Danas, u miru i tišini svog doma, okružena starim fotografijama i priznanjima, Izeta Handanagić Ćurtović sabira godine iza sebe ispunjene ponosom i zahvalnošću.

- Moj najveći lični uspjeh je to što sam uspjela podići i odgojiti svoju djecu bez skandala, a još sam više ponosna na svojih 40 godina rada i generacije koje sam obrazovala i odgajala - navela je Izeta.

Žao joj je, dodaje, što više nema udruženja poput "Fronta žena" ili mjesta gdje su se žene njenih godina mogle okupljati i prisjećati onog zajedništva koje je nosilo Krajinu kroz najteža vremena.

Na kraju, uz blag osmijeh i pogled koji se zadržao na jednoj staroj fotografiji nje sa učenicima, poručuje mladima ono što je govorila i svojim učenicima - Vratite se onom što su vas učili u školi, volite domovinu i porodicu. Domovina je jedna, majka je jedna, a domovina je kao majka.