Politički put sarajevske Trojke pretvorio se u najdužu oproštajnu turneju u povijesti bh. parlamentarizma. Kada su ulazili u vlast, njihov glavni adut nije bio ekonomski program niti infrastrukturna vizija, već obećanje moralne čistoće.

- Ako ne isporučimo rezultate, odlazimo - odjekivalo je kao kletva koja ih je trebala razlikovati od tobože decenijske letargije.

Danas, to obećanje zvuči kao naivni predizborni slogan koji je davno žrtvovan na oltaru koalicione udobnosti.

Rezultati su se utopili u birokratskim procedurama i međusobnim optuživanjima, ali su fotelje ostale neprikosnovene.

Najfascinantniji nusprodukt njihove vladavine je uvođenje estradne ostavke u politički rječnik. To je onaj trenutak kada, nakon tragičnih nesreća u sarajevskom saobraćaju ili sistemskih propusta, zvaničnici Trojke izađu pred kamere sa sjetnim izrazom lica i ponude svoj mandat.

To nije čin odgovornosti, već vrhunski spin. Oni znaju da će njihova vlastita stranačka mašinerija tu ostavku odbiti u roku 24 sata, čime se stvara iluzija morala bez ikakve stvarne žrtve.

Ponuditi ostavku, a ne napustiti kancelariju, isto je što i proglasiti post dok sjediš za punom sofrom. To je vrijeđanje inteligencije građana koji su povjerovali da "nova politička praksa" znači snositi posljedice, a ne samo glumiti grižu savjesti radi populizma.

Slučaj Dragana Miokovića služi kao savršena studija slučaja tog novog licemjerja. Kada javna ličnost na tako visokoj poziciji izgovori uvrijede na račun cijelog jednog naroda, u bilo kojem zrelom demokratskom društvu, to je kraj karijere.

Međutim, kod nas to postaje početak višemjesečne sapunice. Miokovićevo "cviljenje" o medijskim progonima i navodnim urotama HDZ-a i SDA je školski primjer političke nezrelosti.

Umjesto da dostojanstveno odstupi i sačuva mrvu onog integriteta o kojem je godinama pisao na društvenim mrežama, on je izabrao ulogu žrtve.

Optužiti "mračne koalicije" za vlastitu nepromišljenost je najjeftiniji štit kojim se brani privilegija.

Ispada da su za svaki gaf, svaku uvrijedu i svaki neuspjeh Trojke krivi "neki" koji im ne daju da rade, dok su oni sami tek neshvaćeni idealisti koji, eto, moraju ostati u foteljama da nas "spase".

Na kraju, dobili smo vlast koja je majstorski usavršila upravljanje percepcijom umjesto upravljanja procesima.

Oni ne mijenjaju sistem iznutra. Oni ga samo šminkaju modernijim rječnikom i boljim vizualima na Instagramu.  

Njihov ostanak na pozicijama uprkos svim skandalima, uvrijedama i očiglednom izostanku rezultata, konačna je potvrda da je "moralna vertikala" bila samo ljestvica kojom su se popeli do budžeta.

Jednom kad su gore, ljestvica im više ne treba, a obraz je, očigledno, rastegljiva kategorija koja se lako prilagođava dimenzijama funkcionerske fotelje.