Ovih dana Narod i pravda (NiP) otvara temu oporezivanja igara na sreću, predstavljajući je kao novu, hrabru i prijeko potrebnu reformu. U javnom prostoru to zvuči kao političko osvježenje, kao da je neko napokon odlučio stati ukraj industriji koja godinama generiše ogroman profit uz relativno skromne obaveze prema državi.

Međutim, problem s ovom pričom nije u samoj ideji. Problem je u pamćenju.

Jer, ako se vratimo samo desetak godina unazad, vidjet ćemo da ova tema nije ni nova, ni revolucionarna, niti ekskluzivno vlasništvo bilo koje današnje političke opcije.

Naprotiv.

Još u periodu 2015–2016, kada je SDA imala ključnu ulogu u vlasti Federacije BiH, usvojen je zakon koji je prvi put ozbiljno fiskalno zahvatio sektor igara na sreću. Uvedeni su porezi na dobitke, naknade na uplate, te znatno strožiji sistem licenciranja i kontrole. Bio je to trenutak kada je država prvi put sistemski rekla: ovaj sektor više neće biti "slobodna zona".

Ali ono što se danas prešućuje jeste da se tada nije stalo na tome.

Već 2016. godine pokrenuta je inicijativa da se ide korak dalje pa da se oporezuju svi dobici, bez obzira na iznos. Drugim riječima, upravo ono što danas slušamo kao novu ideju.

Ta inicijativa tada nije do kraja realizirana. Razlozi su bili politički, ekonomski i interesni,  kao što su, uostalom, i danas.

Zato je legitimno pitanje: da li danas svjedočimo novoj politici ili samo novom pakovanju stare ideje?

Jer, kada ogulimo slojeve političkog marketinga, ostaje prilično jednostavna činjenica: model oporezivanja kladionica koji danas postoji postavljen je upravo u tom periodu. Današnje inicijative ga ne ruše, one ga samo proširuju.

I tu dolazimo do suštine problema.

U politici nije sporno preuzeti dobru ideju. Naprotiv - to je poželjno. Sporno je praviti se da prije tebe ništa nije postojalo.

Ako je oporezivanje svih dobitaka dobra mjera,  a vjerovatno jeste,  onda treba jasno reći: to nije nova misao, nego nedovršeni posao iz prošlosti.

U suprotnom, politika prestaje biti borba za javni interes i postaje ono što prečesto gledamo:  takmičenje u tome ko će uvjerljivije "otkriti toplu vodu".

A građani, kao i uvijek, ostaju između dvije krajnosti: jednih koji su nešto započeli, ali nisu završili i drugih koji nešto nastavljaju, ali se prave da počinju iz početka.

U toj igri, jedino što ne bi smjelo biti prepušteno slučaju jeste istina.

Jer oporezivanje igara na sreću nije pitanje političkog brendiranja.

To je pitanje fiskalne odgovornosti, socijalne politike i elementarne ozbiljnosti države.

Sve ostalo je igra.