Sebija Izetbegović, bivša generalna direktorica KCUS-a i zastupnica u Skupštini Kantona Sarajevo, oglasila se na svom Facebook profilu povodom Svjetskog dana borbe protiv raka, podijelivši svoje iskustvo, ali i uputivši poruku.

- Moje iskustvo sa karcinomom dojke tačno pada na ove dane, prije 25 godina. I sad se čudim svojoj hrabrosti da se sama suočim sa težinom dijagnoze i suprotstavim ondašnjim "autoritetima" koji su tvrdili da je to bezopasna, hormonalna promjena. Tvrdili su da mi nije ništa. Umišljeni autoriteti koji ne slušaju i ne posmatraju pacijenta pažljivo. Ja sam znala šta je, istoga trena. I bilo je. I sretno je prošlo zahvaljujući tome što se nisam dala zavarati i što znam svoj posao. Prošla sam dvije strahovito teške operacije, u 7 dana obje, pa zračenja i hemoterapije. Umirala od straha čekajući patohistološke nalaze. Borila sam se sa teškim strahom, ali se nisam predavala.

Sama sam se već sutradan tuširala, nakon svake operacije, hodajući na koljenima, jer nisam mogla da se ispravim sa tri drena i jakim bolovima. Rekli su mi da više neću moći operisati, voziti kola, plivati, i još dosta drugih, teških stvari i tada sam prvi put zaplakala. Sretna shvativši da ću živjeti, tužna što neću raditi ono što volim. Ali, ne bih ja bila ja da nisam, čim sam se smirila, rekla u sebi: "To ćemo vidjeti". Čim mi je počela opadati kosa odlučila sam skroz obrijati glavu. Rekla sam mojima: Ja sad odoh, Bakir će mi pomoći i nemojte me čudno gledati. Nisam izgledala sebi ružno. Bilo je ok. Još su mi dijelili komplimente.

Vratila sam se, nakon tačno pet mjeseci skoro sasvim ćelava, na posao i nastavila raditi i jednako uspješno poradjati i operisati žene. Nastavila dežurati kao šef ekipe. Izrasla mi čičkava, crna kosa, kakvu nikad nisam imala. Družila sam se sa planinama i prirodom, muž i zet me naučili skijati, pojela livade žare, nisam je mogla smisliti. Obilazila sam prijatelje koji su imali pse, igrala se sa njima. Provodila sam vrijeme samo sa mojom porodicom i onima koji nisu spominjali ništa ružno, samo lijepe priče. Sve to je bilo ljekovito.

Nastavila sam se baviti onkologijom i teškim bolesnicama. Nikad nisam prestala da volim pomagati bolesnima. Spašavala sam najteže, možda sam zato i spašena? - navela je Izetbegović. 

Poručila je da u "dobrom zdravstvenom sistemu, kakav možemo napraviti, malo je onih koji ne bi trebalo da nastave živjeti. Isto kao ja. Moramo takav sistem napraviti".

- Bolesni moraju imati pažnju, ljubaznost, pravu terapiju i šansu. U sistemu ima dovoljno novca za to. Moramo takav sistem napraviti i morate u tome pomoći. Ovo sam napisala jer Federalno ministarstvo zdravstva i Federalni zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja, kao i Kantonalno ministarstvo zdravstva i K ZZOiR, moraju raditi mnogo više i mnogo bolje. Da ne spominjem put pacijenta, brzinu dijagnostike - to se podrazumijeva, osim kod neznalica. Ima nas dovoljno koji znamo. A, i novca ima dovoljno za mnogo bolju uslugu bolesnicima. Moramo to napraviti.

I, ne može jedan dan biti njihov dan borbe protiv raka, nego je svaki dan njihov dok ih liječimo. Kasnije neka biraju neke ljepse datume, i veselije - istakla je Izetbegović.