Kandidatura Darijane Filipović za članicu Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz hrvatskog naroda pokrenula je niz reakcija koje otvaraju duboka pitanja o smjeru domaće politike.

Ono što se na prvi pogled čini kao pokušaj međunacionalnog pomirenja, pri bližoj analizi razotkriva se kao kompleksan i kontradiktoran proces unutar bh. ljevice, koja nakon godina podrške Željku Komšiću sada povlači radikalno drukčije poteze.

Posebno intrigira pozicija Zlatka Miletića, čije odustajanje od kandidature unosi dodatnu konfuziju u ionako zamršen izborni proces. Miletić kao razlog svog povlačenja navodi činjenicu da se Dragan Čović nije kandidirao, dok istovremeno Darijanu Filipović portretira kao njegovu direktnu političku nasljednicu i "prvu pratilju".

Tu dolazimo do ključnog logičkog procjepa koji zahtijeva propitivanje. Ako Miletić uistinu vjeruje da je "poslije Čovića, opet Čović", zbog čega je onda odustao od borbe?

Ako je Darijana Filipović samo lični paravan za isti sistem koji on godinama kritizira, njegova bi kandidatura trebala biti logičan odgovor i pokušaj pružanja alternative tom istom kontinuitetu. Ovako, njegovo povlačenje sugerira jedan od dva scenarija, oba podjednako problematična za njegov politički kredibilitet. 

Ili je Miletić procijenio da bez sudara s Čovićem njegova kandidatura gubi na simboličkom značaju i težini, svodeći ga na borbu s političkim podmlatkom što mu ne donosi željeni rejting. 

Ili je njegovo odustajanje zapravo tiho priznanje da u novonastalim okolnostima, gdje čak i dio bošnjačke ljevice okreće leđa vlastitom modelu, više nema prostora za njegovu specifičnu političku ulogu.

S druge strane, svjedočimo neobičnom refleksu unutar bošnjačkog političkog spektra gdje poruke o tome kako "nije uredu da Bošnjaci biraju hrvatskog predstavnika" označavaju znakovit zaokret.

Iako se to može tumačiti kao želja za "novim vremenom", kritičko oko u tome vidi i priznanje poraza dosadašnjeg građanskog koncepata koji se u praksi pretvorio u svoju suprotnost.

Ta općenita pojava danas izaziva očite simpatije među HDZ krugovima, no ključno je pitanje kako bi se ti isti krugovi postavili da je, umjesto podrške njihovom favoritu, upućen poziv na podršku kandidatu Hrvatske petorke.

Upravo u tome leži bit ovog fenomena, jer bi takav scenarij razotkrio radi li se o stvarnom uvažavanju načela ili tek o podršci koja je poželjna samo dok ide u korist najjačoj stranci u Hrvata.

U fokusu ove rasprave neizbježno je pitanje naslijeđa bh. ljevice. Postavlja se pitanje je li iko u Bosni i Hercegovini više od nje doprinio legitimaciji teza o hrvatskoj ugroženosti i profilaciji trećeg entiteta.

Analizirajući politički pristup bh. ljevice, postaje jasno da su svojom politikom započetom 2000-ih, kroz izbacivanje hrvatskih većinskih glasova iz najvažnijeg državnog organa dali savršen argument za oživljavanje i revitalizaciju ideje Herceg-Bosne.

Bilo da je riječ o svjevrsnom političkom projektu ili kolateralnoj šteti lične ambicije, činjenica je da je "bosanstvo" ljevice u praksi često djelovalo kontraproduktivno.

Sadašnja situacija, u kojoj bh. ljevica najprije otvara pitanje preglasavanja, a potom rješenje nudi kroz podršku kandidatkinji HDZ-a, otvara više pitanja nego što nudi odgovora.

Je li ovo priznanje da je politika "biranja" predstavnika bila povijesna greška koja je samo ojačala nacionalne blokove?

Iako se danas tvrdi da "nije u redu birati drugima", ostaje gorak okus činjenice da je upravo ta politika godinama služila kao paravan za degradaciju hrvatskih glasova, čime su, paradoksalno, najviše profitirali oni protiv kojih se ljevica deklarativno borila. 

Suština cijele priče je u tome da su Bošnjaci, vođeni politikom ljevice, proizveli čvor iz kojeg sada očajnički pokušavaju izaći.

Ono što je započeo SDP kao taktički potez za osvajanje vlasti, pretvorilo se u stratešku noćnu moru za cijelu državu. Hrvatsko pitanje je u svojoj biti proizvod bh. ljevice, konkretno SDP-a pod vodstvom Zlatka Lagumdžije. Upravo je ta struktura prva otvorila Pandorinu kutiju preglasavanja, čime je napravljen duboki rascjep u odnosima unutar Federacije koji do danas nije zacijelio.

No ono što je posebno znakovito u raščlanjivanju ovog slučaja je da su se u "neobranom grožđu" kasnije našle SDA i Islamska zajednica, koje se danas često nepravedno optužuju za problem koji objektivno nisu proizvele. SDA je naslijedila krizu koju je zakuhala ljevica svojim pokušajima uspostavljanja "platformi i alijansi".

Danas, kada pojedinci iz ljevice najavljuju podršku Darijani Filipović, oni zapravo pokušavaju "priznati grijeh". Sad je pitanje hoće li time sanirati rascjep ili ga dodatno produbiti? 

Podrška bh. ljevice kandidatkinji HDZ-a BiH istovremeno potiče raspravu o stvarnim učincima na hrvatski politički pluralizam. Usmjeravanje podrške isključivo prema najjačoj hrvatskoj stranci, umjesto prema širem spektru hrvatskih političkih opcija, doprinosi zadržavanju stranačkog monopola HDZ-a BiH.