Reakcije koje su uslijedile nakon susreta reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića s ministrom vanjskih poslova Hrvatske Gordanom Grlićem Radmanom i predsjednikom HDZ-a BiH Draganom Čovićem, ponovo su ogolile ustaljeni obrazac javnog prostora u Bosni i Hercegovini.

Afirmativni tonovi ostaju prigušeni, dok negativni, često ostrašćeni i lišeni šireg konteksta, preuzimaju dominaciju.

U tom okviru reis se ponovo gura u matricu moralne ucjene – optužbe za izdaju, servilnost, pa čak i pokušaji stvaranja umjetnih raskola između Bošnjaka Hercegovine i Islamske zajednice.

Takva reakcija više govori o onima koji je proizvode nego o samom činu susreta. Posebno kada dolazi iz krugova koji se teško mire s gubitkom političke relevantnosti pa kroz posljednje trzaje pokušavaju zadržati vidljivost, često instrumentalizirajući najosjetljivije teme.

U toj buci se zanemaruje jedna ključna činjenica. Kavazović nikada nije kapitalizirao vlastitu ratnu traumu, iako bi to u ovdašnjem političkom folkloru bilo više nego isplativo. Osam mjeseci provedenih u logoru HVO-a nije pretvorio u politički alat. To nije slabost, nego načelo. To je, u konačnici, i odlika muslimana, kada podnosi žrtvu, zna zašto je i u ime čega je podnio. 

Islamska zajednica, s druge strane, ostaje dosljedna u svojoj ulozi. Njeno prisustvo na mjestima stradanja, jasne osude negiranja zločina i odbacivanje revizionizma nisu sporadični gestovi nego kontinuitet. Upravo zbog toga optužbe o navodnoj "izdaji" djeluju ne samo neutemeljeno nego i površno.

U pokušaju razumijevanja šire slike vrijedi se prisjetiti jednog detalja iz 2015. godine, tokom posjete pape Franje Sarajevu. Tada su pred papom otvorena pitanja ratnih zločina, uključujući i ubistva franjevaca, a u tom kontekstu spomenuto je i Kavazovićevo zatočeništvo. Taj moment ilustrira koliko su ovdašnji pristupi skloni instrumentalizaciji i kako se lako prelazi iz dijaloga u političku zamku.

Upravo zbog toga odbijanje susreta nikada nije neutralna opcija. U ovakvom kontekstu ono bi vrlo vjerovatno proizvelo drugačiji, ali jednako štetan narativ, onaj o ekstremizmu i zatvorenosti.

Reis je mogao odbiti susret. Međutim, u tom slučaju bi, umjesto optužbi za izdaju, vrlo vjerovatno dobio etiketu huškača ili ekstremiste. U trenutku globalnih napetosti, takva etiketa bi se lako iskoristila za širu diskreditaciju Bošnjaka. Zato je jasno da je ostao dosljedan svojoj misiji, izgradnji države kroz dijalog, imajući u vidu svu političku i nacionalnu složenost Bosne i Hercegovine.

Važnije od same percepcije jeste razumjeti političku dinamiku koja stoji iza ovog susreta. Zagreb već duže vrijeme pokušava utjecati na relaksaciju odnosa između Bošnjaka i Hrvata, ali bez suštinskog pomaka. Razlog nije nedostatak interesa, već postojanje glasnih manjina na obje strane koje u konfliktu pronalaze vlastitu političku relevantnost. Normalizacija odnosa za njih ne znači napredak države, nego gubitak privilegija.  Već smo mogli vidjeti kako tzv. "eksperti" iz redova Bošnjaka pronalaze mjesto na Radio-televiziji Herceg-Bosne i govore o "dubokoj državi" u Bošnjaka. Kao dokaz navode da je reis povezan sa SDA. Govore o zavjeri Izetbegovića, Lagumdžije i Kavazovića protiv Bosne, a sve u cilju kako sami kažu "dobronamjernih saveta". 

Ono što nije uspjelo regionalnim akterima, pokušava se postići kroz snažniji međunarodni pritisak, prije svega američki. Jasno definiran okvir – dogovor tri konstitutivna naroda bez vanjskog uplitanja – stavlja odgovornost na domaće aktere.

U tom kontekstu i potezi Dragana Čovića, uključujući posjete bošnjačkim nacionalno-kulturnim institucijama i Islamskoj zajednici, dobijaju drugačije značenje.

Ako su zaista rezultat strateškog zaokreta, onda predstavljaju korak naprijed. Ako nisu, brzo će se to pokazati.

Kavazovićev stav po pitanju ustavnog poretka i ravnoteže između kolektivnih i građanskih prava ostaje jedan od rijetkih dosljednih i racionalnih glasova u javnom prostoru. Suština tog pristupa nije u favoriziranju jednog modela nad drugim, nego u insistiranju na ravnoteži, poštivanje Ustava, izbjegavanje manipulacije principom konstitutivnosti i odbacivanje političkog provociranja kroz institucionalne mehanizme. Drugim riječima, minimum političke pristojnosti koji u Bosni i Hercegovini često djeluje kao maksimum.

Važno je, pritom, razdvojiti dvije razine stvarnosti. Odnosi između Bošnjaka i Hrvata na društvenom nivou nisu ni približno konfliktni kako se to često predstavlja. Oni su slojeviti, stabilni i u velikoj mjeri otporni na dnevnu politiku. Problem nastaje kada političke elite, vođene uskim interesima, te odnose instrumentaliziraju i prenose vlastite sukobe na širi društveni plan.

Na kraju, treba jasno reći. Reis ne govori u ime svih Bošnjaka, nego u ime Islamske zajednice i njenih članova. To je njegova institucionalna i moralna pozicija. Činjenica da u politički osjetljivim pitanjima često pokazuje više takta nego političari ne govori o njegovom "prekoračenju" uloge, nego o deficitu odgovornosti kod onih kojima je to primarna dužnost.

Bosni i Hercegovini danas očigledno nedostaje političkih vatrogasaca, a višak je onih koji podmeću požare. U takvim okolnostima svaki pokušaj dijaloga, ma kako nesavršen bio, vrijedi više od savršeno upakovane blokade.