Cijela ova drama oko Zvonka Komšića i Nebojše Vukanovića zapravo je samo ogolila veliku sarajevsku zabludu koja traje godinama.

Mi se uporno ponašamo kao da ta opozicija iz Republike Srpske ima neke nevidljive snage spremne da sruše Dodika na naš mig, a zapravo se svaki put iznova šokiramo kad shvatimo da su oni politički nenaoružani.

Pitanje koje se tu postavlja isto je ono Staljinovo s visine: "A koliko taj papa ima divizija?".

Jer, ruku na srce, sarajevska opoziciona uzdanica iz RS-a na terenu nema nijednu.

Kriviti jednog novinara što su se Srbi sad kao "ujedinili" ili što je opozicija ispala žrtva je totalni promašaj.

Nije ih ujedinio Zvonko, ujedinio ih je goli instinkt za preživljavanje tamo gdje se izbori ne dobijaju pričom o zajedništvu, nego čuvanjem sopstvenog rova.

Istina je, ma koliko gorka bila, da je doseg te opozicije u sarajevskim medijima tek puko uveseljavanje raje i prodavanje magle.

Oni dolaze u emisije da bi dobili mrvu važnosti, ulijevaju nam nadu da "postoji i drugačije", ali čim se zagrebe ispod površine i dođe do bilo kojeg krupnog nacionalnog pitanja, shvatimo da te razlike nema. Uostalom i ne može je ni biti.

Dodik je taj koji je odavno postavio pravila igre, a opozicija mu godinama samo statira u kukuruzu, nadajući se da će on pasti sam od sebe dok oni u Sarajevu glume razumne partnere.

Komšić je tu samo bio katalizator koji je, možda nervozno i nespretno, prekinuo tu predstavu u kojoj svi godinama (ne)svjesno sudjelujemo.

Sarajevo se stalno ljuti na ogledalo jer mu se ne sviđa odraz koji vidi. Nije novinar kriv što je opozicija nesposobna da porazi Dodika, niti je on taj koji im je oduzeo moć.

Oni su tu moć izgubili davno, onog trenutka kad su prihvatili da igraju na Dodikovom terenu pod njegovim pravilima. 

Sarajevska javnost će biti osuđena na ovakva razočaranja sve dok se bude hvatala za svaku alternativnu izjavu kao za slamku spasa.