Prošlo je tačno godinu dana otkako je bujica kamenja i ruševina zatrpala Donju Jablanicu i odnijela 19 života.

U tih nekoliko minuta selo je nestalo, a porodice su ostale bez svega.

Dok se ljudi još bore sa tugom, jedno pitanje i dalje odzvanja - jesmo li mogli spasiti više života?

U prvim satima nakon katastrofe, mještani su rukama prevrnuli kamenje, tražeći najbliže. Vatrogasci i spasioci pokušavali su prići zatrpanim kućama. Ali ključni resurs, psi tragači, nije bio na terenu.

Iako je u prvim satima nakon nesreće procijenjeno da psi nisu potrebni, a kasnije i da BiH nema licencirane pse, upravo su oni mogli biti ključni faktor u brzom lociranju zatrpanih ljudi.

Prema međunarodnim standardima, procedure su jasne: teren se osigura, podijeli u zone i ulaze potražni timovi sa psima. Pas osjeti trag, vodič potvrdi, a spasioci počnu izvlačenje.

Brzina pasa znači razliku između pronalaska živih i mrtvih.

Potražni psi trenirani su da u ruševinama nanjuše i najslabiji trag ljudskog mirisa.

Naučne studije potvrđuju njihovu efikasnost: jedan pas može pretražiti teren koji bi zahtijevao rad desetina ljudi.

- Pas može nanjušiti osobu i na deset metara dubine, na mjestima gdje ljudi ni instrumentima ne mogu odmah doći - objašnjavaju stručnjaci.

To je tehnologija prirode koju nijedan uređaj ne može u potpunosti zamijeniti, dodaju.

U katastrofama postoji "zlatni sat" i "zlatnih 72 sata" - period u kojem je šansa da se spasi život najveća.

U Donjoj Jablanici ti sati su prolazili dok se raspravljalo da li su psi potrebni.

Na teren su kasnije došli i timovi iz susjednih država sa svojim psima. Oni su locirali nekoliko zatrpanih tijela, ali tada su šanse za preživljavanje već bile prošle.

Porodice žrtava se i danas sa pravom pitaju: "Da su naši imali pse, bi li neko još bio živ"?

Upravo ta pitanja dala su snagu da se pokrene projekat Rescue Paws, iza kojeg stoji udruženje Pomozi.ba.

Kako su dalje naveli iz ovog Udruženja, cilj je jasan - Bosna i Hercegovina mora dobiti vlastite licencirane potražne timove, spremne za hitnu reakciju.

Danas, godinu dana poslije, BiH ima pet timova u završnoj fazi obuke: Hilda Zuko i pas Nala (VD Vogošća), Marko Kraljević i pas Rea (GSS Široki Brijeg), Admir Poljo i pas Iko (VD Vogošća), Nenad Jovanović i pas Kia (GSS Bijeljina) i Davorin Sekulić i pas Đurđa (VD Vogošća).

Od februara treniraju prema međunarodnim standardima, a u novembru će upravo u BiH polagati prve IRO/FCI ispite.

To će biti prvi put u historiji da se jedno takvo polaganje održi u našoj zemlji.

Od februara ove godine, ovi timovi prolaze intenzivnu obuku pod vodstvom međunarodno priznatih instruktora iz organizacije Pro K9 Sheeva. Trening se odvija po standardima IRO i FCI, a obuhvata

dvije ključne discipline:

Potraga u ruševinama – situacije poput zemljotresa, eksplozija ili urušavanja zgrada. Tu pas uči

kako da se kreće po nestabilnim površinama, da pretražuje šupljine i da signalizira kad osjeti ljudski

miris.Obuka traje mjesecima i podrazumijeva stalne vježbe na terenu – upravo zato je izgrađen i prvi

specijalizovani poligon u BiH.

Potraga u prirodi - pronalazak nestalih osoba u šumama, planinama ili otvorenom prostoru, gdje je pas sposoban da pretraži ogromne površine daleko brže nego tim ljudi.

Svaki pas prolazi kroz stroge testove izdržljivosti, poslušnosti i preciznosti.

Kod Sarajeva je izgrađen i prvi poligon za obuku pasa u ruševinama - jedini takav u regiji.

Tu će se održati i polaganje ispita, ali i buduće obuke. Do sada su naši timovi morali ići u inostranstvo; odsad će imati vlastito mjesto za trening.

Ovo je historijski trenutak. BiH će konačno imati priznate, licencirane pse, dio svjetske mreže spasilačkih timova. 

Institucije su na potezu. Država mora: formalno priznati timove, uvrstiti ih u planove civilne zaštite. finansirati njihovo održavanje i rad.

Jer, kako ističu spasioci: "Psi mogu spasiti živote, ali samo ako im se dozvoli da rade na vrijeme".

Donja Jablanica je rana koja neće zacijeliti. Ali ona može postati i prekretnica.

Godinu dana poslije, BiH je na pragu da dobije ono što tada nije imala - vlastite licencirane potražne pse i prvi poligon za obuku.

Ako institucije iskoriste ovu priliku, sljedeća katastrofa neće ostaviti isto pitanje na usnama preživjelih: Jesmo li mogli uraditi više?

Ovaj projekat ne bi bio moguć bez podrške onih koji su prepoznali njegov značaj.

Posebna zahvalnost ide Vatrogasnom društvu Vogošća, kompanijama Pet City, Bosman, Jossera, Pretis kao i Općini Vogošća, koji su od samog početka stali uz ideju da BiH dobije vlastite potražne pse.

Poziv ostaje otvoren i za druge kompanije i institucije: pridružite se i dajte svoj doprinos projektu koji može značiti spašene živote u budućnosti.