Teške su, preteške, priče majki koje ovih dana grle i suzama umivaju bijele nišane u Memorijalnom centru Srebrenica u Potočarima.

Neziri Sulejmanović iz Đogaza ubijena su dva sina, dva brata, otac, majka... Ostala joj je samo kćerka koja je imala četiri godine u vrijeme agresije. Druga kćerka poginula je ranije, u saobraćajnoj nesreći.

- Bila sam ovdje do zadnjeg dana. Kćerka mi poginula, muž mi precrk'o. Bio u Libiji pa došao, nije djecu zatekao. A ja živa hodam, 72 godine, nemam više snage, ali idem, borim se. Moram se sad boriti za sebe, kud' ću ja? A tugu nosim. Živjeti se mora, nazor se umrijeti ne može - priča Nezira.

Sve je, kaže, preživjela - četiri godine u ratu ovdje, u logoru.

- Mi smo bili okruženi da nisi mogao ni izaći, ni šta jesti, s djecom. Prva linija Žuti most i sve... Ali sve što je bilo da je bilo. Da je sad ovoj djeci - imam dvije unukice od te mi kćerke koja je '90. godište, što mi je ostala, u krilu je prenijela. Da je bila muško, oteli bi mi je, ali eto žensko pa mi je ostala - kaže Nezira.

I ta jedna kćerka koju ima, dodaje, otišla u svijet.

- Morala je, takva je politika. I to jedno - ona tamo, ja ovamo. Stigne s avionom kad mi nije dobro, izliječi me pa mora opet ići, ima dvoje djece, mora ići za hljebom. Takva je ta naša politika, istjera nam i ovo malo omladine. Da nije političara, sve bi ovo ljudski bilo. Ne možemo nepravde - kaže ona i dodaje da je sad gore nego kad su bile dženaze i pronalazili kosti svojih najmilijih.

- Od jednog sam sina našla tri kosti, za pet godina još tri - šest. Jednog sam, starijeg, našla u Šapcu. Otišao šumom, nađem ga u Šapcu, čitavo tijelo. Od brata još nijedne koščice nisam našla, oca nađem u Zvorniku, prvog njega ukopam ovdje. Šta mi je preostalo, samo još da hodam bez cilja, bez pravca... ali eto imam snage i sav narod volim, nije bitno ko je...

Dok se svi ne udružimo, majke, gdje se god obilježava, hajmo obilježiti svi. Dok se god tako ne ujedinimo nema Bosne. Ma ne mora je ni biti, neka pusti narod neka vlada ko hoće, samo da imamo komad hljeba i da se ne patimo. Ovo malo majki što ima pomrijesmo. Sedamdeset i dvije godine i ne može više. Bila sam jaka, jaka, ali ne može više, godine prolaze, htjela ja ne htjela - govori Nezira.

I pored svega, kaže, u sebi nema mržnje.

- Ja imam prijatelja iz svih nacija, mada sam ogorčena, puna sam tuge, ali ne, hajmo bolje, hajmo jedni drugima pomoći živjeti. Međutim, nema ništa, ovo samo nas političari zavađaju i niko im ništa ne može - zaključuje ova majka.