Na Šehidskom mezarju Kovači, mjestu gdje se šuti glasnije nego što se govori, jedan je političar planski zloupotrijebio obilježavanje Dana šehida. Bio je to govor ne o sjećanju i dostojanstvu, ne o majkama i očevima koji su danas bili na mezarju i umjesto sinova grlili bijele nišane, ne o šehidima, nego o vlastitom egu.

I dok se obilježava trenutak koji bi trebao pripadati onima koji više ne mogu govoriti, nego sve nas zajedno opominjati, Denis Bećirović, ističući funkciju predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine koju trenutno obavlja, odlučuje govoriti o sebi, a ne o najboljim sinovima i kćerima ove zemlje koji su svoje živote dali kako bismo mi danas živjeli u slobodi.

Tri minute i trideset devet sekundi – toliko traje videosnimak. Od toga, dvije minute posvećene su njemu. "Žrtvi" koju podnosi. "Neistinam" koje ga prate. Političkim protivnicima koji ga, navodno, napadaju.

To nije bio govor o šehidima. To je bio govor Denisa Bećirovića o Denisu Bećiroviću – održan na Kovačima, dok se iza njega bijele nišani, nijemi svjedoci agresije na Bosnu i Hercegovinu.

U zemlji u kojoj se kolektivna trauma još nije slegla, u kojoj se i danas traga za posmrtnim ostacima ubijenih, korištenje šehidskog mezarja kao političke bine u predizbornoj kampanji, koju je Denis započeo onog trenutka kada je dobio garancije 12 stranaka da će stati iza njega, nije samo politički gaf.

To je, prije svega, moralni promašaj.

Posebno je porazno kada se u takvom ambijentu počnu nabrajati sastanci, putovanja i diplomatski kontakti. Brisel, EU, funkcije, protokoli. Kao da je riječ o press konferenciji, o promociji kandidata za izbore, a ne o Danu šehida.

Kao da su šehidski mezari publika, a ne opomena.

Vrhunac cinizma dolazi u trenutku kada se oni koji iznose provjerljive činjenice – poput toga da nije bilo sastanka s generalnim sekretarom NATO-a – proglašavaju lažovima. Ako je istina postala neprijatelj, onda problem nije u kritičarima. Problem je u ogledalu. A Denis se ogleda u njemu isključivo kako bi mu potvrdilo da je on "naj" u svemu. 

Nije sporno što političari odgovaraju na kritike. Naprotiv. I treba. Sporno je gdje to rade, kada to rade i pred kim to rade.

Kovači nisu mjesto za političke obračune. Nisu prostor za ličnu odbranu. Nisu pozornica za nabrajanje diplomatskih "uspjeha". Nisu mjesto za bildanje vlastitog ega. To je prostor tišine, dostojanstva i sjećanja. Svega onoga što je danas izostalo.

Ako već govorimo o šteti za Bosnu i Hercegovinu, ona ne dolazi od onih koji postavljaju pitanja. Dolazi od onih koji ne razumiju trenutak, mjesto i žrtvu.

"Idem za Washington i spreman sam biti najnepopularniji čovjek u BiH."

I ovo je danas na Kovačima izrekao Denis Bećirović. A ko je njemu uopće rekao da je na izmaku četvrte godine mandata baš toliko popularan?

Riječ je o klasičnom političkom manevru – pokušaju da se unaprijed amortizuju kritike i predstavi sebe kao nekoga ko "žrtvuje popularnost zbog višeg cilja".

Drugim riječima, poručuje nam da radi nešto teško i nepopularno, ali u njegovoj percepciji ispravno. Dakle, Denis Bećirović pokušava sebi osigurati moralnu prednost nad kritičarima i prebaciti fokus sa konkretnih poteza na ličnu "žrtvu".

Izjave o (ne)popularnosti gotovo u pravilu dolaze upravo onda kada postoji pritisak ili kritika u javnosti. Njegova izjava je stoga više defanzivna nego hrabra, pokušaj da se unaprijed opravdaju potezi koji bi mogli izazvati negativne reakcije.

Kada političar osjeti potrebu da javno naglasi kako je spreman biti nepopularan, to obično znači da pokušava preduhitriti kritiku. Da postavi okvir u kojem će svaka naredna osuda njegovih poteza biti predstavljena kao dokaz njegove "žrtve", a ne kao posljedica loših odluka.

To je stara politička taktika iz udžbenika: pretvori kritiku u potvrdu vlastite ispravnosti. Ako te napadaju, znači da radiš pravu stvar. Ako te ne vole, znači da si principijelan.

U tom narativu nema prostora za jednostavno pitanje: šta ako su kritike opravdane?

Bećirović, naravno, ima legitimitet funkcije koju obnaša. Izbori su mu 2022. godine dali politički kapital i podršku baze. Ali legitimitet funkcije i stvarna popularnost nisu isto. Jedno se dobija na izborima, drugo se svakodnevno potvrđuje ili gubi, kroz ponašanje, odluke i odnos prema javnosti.

Zato je njegova izjava indikativna upravo zbog onoga što prešućuje. Nema tu konkretnih poteza, jasnih ciljeva ili objašnjenja šta tačno znači ta "nepopularna" politika koju je spreman provoditi. Umjesto toga, fokus je ponovo na njemu, njegovoj spremnosti, njegovoj "žrtvi", njegovoj ulozi.

Pitanje nije da li je neko spreman biti nepopularan. Pitanje je zašto bi to uopće morao biti. Ako su odluke dobre, transparentne i u interesu građana i države, nepopularnost nije nužna cijena. Odlično građani razumiju da li je ono što političari rade u njihovom ili ličnom interesu nosilaca funkcija. 

U suprotnom, ostaje sumnja da nepopularnost nije žrtva, nego unaprijed pripremljen izgovor.

U vremenu kada se istina o ratnim zločinima, genocidu i agresiji na Bosnu i Hercegovinu relativizira, a javni prostor pretvara u neprekidnu kampanju, najmanje što se može tražiti od jednog člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda jeste osjećaj mjere.

Danas ga na Kovačima nije bilo.