Bosna i Hercegovina se nalazi pred diplomatskim presedanom koji razgolićuje pragmatizam domaćih lidera. Jordan i zemlje Zaljeva (GCC) – Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i UAE – zatražile su od Sarajeva da bude kosponzor Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a kojom se osuđuju iranski napadi na njihovu teritoriju i infrastrukturu.

Iako na prvi pogled ovo izgleda kao rutinsko svrstavanje uz arapske partnere, situacija na terenu pokazuje da će Milorad Dodik, suprotno svim očekivanjima, postati najgrlatiji zagovornik ove inicijative.

Politički zaokret Banje Luke prema Zaljevu nije slučajan i traje godinama. Još 2021. godine, Milorad Dodik je u Banjoj Luci ugostio delegaciju Saudijskog fonda za razvoj, jasno targetirajući arapski kapital kao alternativu zapadnim finansijama.

Taj proces je kulminirao 2023. godine, kada je Dodik javno hvalio ekonomsku moć i nepokolebljiv identitet Saudijske Arabije.

Dok je za unutrašnju upotrebu zadržao imidž zaštitnika hrišćanskih vrijednosti, Dodik je strateški gradio mostove prema Rijadu, prepoznavši u njima partnera koji ne postavlja uvjete o unutrašnjem uređenju BiH na način na koji to radi Brisel.

Paralelno s tim, sarajevska politika pokušava zadržati ekskluzivitet u odnosima s arapskim svijetom. Krajem prošle godine, tokom posjete Saudijskoj Arabiji, Elmedin Konaković je iskoristio zvaničnu govornicu da Dodika predstavi kao islamofoba koji progoni neistomišljenike. Ipak, eskalacija sukoba s Iranom potpuno je promijenila dinamiku, dajući Dodiku savršen povod za kontranapad.

Današnja Dodikova retorika, kojom traži prekid svih odnosa s Iranom i čvrsto staje uz Izrael, ima duboku pozadinu.

Njegovi lobisti već mjesecima rade na ostvarivanju kontakata sa saudijskim prijestolonasljednikom i zvaničnicima UAE. Razlog je jasan: on zna da je najbrži put do Donalda Trumpa i utjecajnih krugova u SAD-u upravo preko Rijada i Tel Aviva.

Podržavajući rezoluciju arapskih zemalja protiv Irana, Dodik jednim potezom zadovoljava Izraelce, Amerikance i, što je najvažnije, zaljevske monarhije kojima je Iran egzistencijalna prijetnja.

Dolazimo do ključne teze: u trci za kosponzorstvo rezolucije UN-a, Milorad Dodik će biti veći zagovornik inicijative arapskih zemalja čak i od sarajevskih političara.

Dok će bošnjačka strana podržati rezoluciju iz diplomatske inercije i tradicionalne povezanosti, Dodik će to činiti sa žarom političkog oportuniste koji u osudi Irana vidi svoju "zlatnu kartu".

On ne brani Bahrein ili Jordan zbog principa međunarodnog prava, već zato što mu ta podrška otvara vrata do saudijskog prijestolonasljednika, a preko njega direktno do vrha američke administracije.

U tim geopolitičkim odnosima, Bosna i Hercegovina postaje rijedak primjer zemlje gdje će se o osudi Teherana složiti svi, ali će Dodik tu kartu odigrati najbrže i najvještije, koristeći arapsku inicijativu za sopstvenu međunarodnu afirmaciju.