Kada mlađahni kadar Naroda i pravde (NiP) Nezim Alagić, u maniru dubokoumnog mislioca otvori podcast "Presjek" pitanjem kuda ide ova zemlja i ima li u njoj smisla živjeti, čovjek bi pomislio da je u studio pozvao nekoga ko dijeli sudbinu prosječnog građanina.

No prekoputa su sjedili Elmedin Konaković i Denis Zvizdić. Pitanje o smislu života u Bosni i Hercegovini postavljeno Zvizdiću vrhunac je političkog nadrealizma jer je riječ o čovjeku koji je toliko ušuškan u fotelje, akademske privilegije i budžetske blagodati da je za njega i njegovu porodicu ova država doslovno obećana zemlja.

Što se tiče ministra vanjskih poslova Konakovića, s obzirom na stanje rastrojstva zbog medijskog rata s Radončićem posljednjih dana, opravdano je pitanje zna li uopće kuda ide on sam, a kamoli cijela zemlja.

Zvizdić je u pokušaju peglanja biografije ispalio tezu kako vanjskopolitička pozicija Bosne i Hercegovine nikada u posljednjih dvadeset godina nije bila bolja nego danas.

Time je, valjda (ne)svjesno, popljuvao samog sebe i proglasio se nesposobnim za period od 2014. do 2018. godine kada je obnašao funkciju predsjedavajućeg Vijeća ministara.

Ako je tada pozicija bila loša, logično je zapitati se kakve su Zvizdićeve zasluge za takvo stanje i kako neko ko je tada loše upravljao može danas činiti bolje, pogotovo jer se ni ustavne ni političke okolnosti u međuvremenu nisu promijenile.

Riječ je o jeftinom moraliziranju i prozirnom pokušaju pranja političke prošlosti.

Ipak, vrhunac apsurda nastupa kada u kadar furiozno ulijeće sveznalica opće prakse, medicinski ekspert, sportski znalac i ministar vanjskih poslova po potrebi.

Njegov nastup, lišen bilo kakve intelektualne lucidnosti, donosi rečenicu koja je podcast pretvorila u epizodu crtića Tomica i prijatelji. Konaković slavodobitno poručuje kako je NiP počeo preslagivati sistem mašinama i bagerima koji ruše dok se prašina diže i tvrdi kako više ništa nije isto.

U toj NiP-ovskoj verziji Tomice i prijatelja, bageri su zaista na terenu, ali realnost na šinama je porazna. Ništa nije isto jer je Kanton Sarajevo, gdje su vlast skoro deset godina, u potpunom rasulu dok nemali broj njihovih, Trojkinih, ministara završava u pritvoru pod istragama zbog sumnjivih aktivnosti.

Dok se prašina diže, tajni ugovori skrivaju istinu od očiju javnosti, a posla očigledno nisu čista.

Na državnom nivou ti bageri i mašine rade isključivo za koalicijske partnere pa je tako Konaković odobrio novac Miloradu Dodiku za kupovinu kumove zgrade.

Prašina se zaista digla iz samih temelja, ali samo zato što su sve bitne poluge moći predane osovini Dodik - Čović.

Za glavne junake ovog podcasta smisao života u ovoj državi nikada nije bio upitan, dok god su bageri u njihovim rukama, a narod u oblaku njihove prašine.