Dok cijene divljaju, plaće stagniraju, žene ubijaju njihovi partneri, djeca maltretiraju drugu djecu u školama, institucije zakazuju, a mladi masovno odlaze iz zemlje, građani Bosne i Hercegovine uglavnom šute. Pucnjave i nasilje su svakodnevna pojava.

Čini se da smo postali društvo koje više ni na šta ne reaguje i koje ništa ne dotiče.

Nema masovnih protesta, nema ozbiljnog građanskog bunta, nema pritiska na vlast, čak ni onda kada tragedije i nepravda potresu cijelu javnost. Društvo danas uglavnom reaguje tek kratkotrajnim ogorčenjem na društvenim mrežama, nakon čega se sve vraća u stanje kolektivne tišine.

Da li smo se samo umorili od svega ili grubo rečeno navikli na ovakvo stanje?

Porazno je ako nam je sve postalo normalno i ako nemamo potrebu reagovati.

Da li su građani postali ravnodušni ili samo iscrpljeni dugogodišnjim osjećajem da se ništa ne može promijeniti? Psiholog i sociolog Ibrahim Prohić smatra da je Bosna i Hercegovina duboko potonula u stanje društvene anomije - beznađa u kojem ljudi više ne vjeruju ni institucijama ni vlastitoj mogućnosti da bilo šta promijene. Takvo stanje, upozorava, vodi ka otuđenju čovjeka od društva, drugih ljudi, ali i od samog sebe.

-  Taj pojam podrazumijeva da ljudi ne vjeruju da se išta može promijeniti na društvenom planu, odnosno da čovjek ništa ne može promijeniti u svojoj individualnoj egzistenciji. To stanje anomije je dominantno stanje društvene svijesti u BiH.

Jednostavnije govoreći to znači da je veliki broj građana u takvom stanju. To je jedna opća impresija i mislim da je sasvim na mjestu. Žargonski pojam prijevoda pojma anomija bio bi su ljudi "ubijeni u pojam". Oni su izgubili nadu u to da se nešto može promijeniti, odnosno ljudi su počeli da vjeruju u to da šta god urade, ništa se promijeniti neće. Neki drugi termin za anomiju bio bi beznađe. To nije nikakva impresija, to je de facto stanje. To je stvarno tako. Ništa se ne mijenja.

Na stvaranje ovoga beznađa utječe i to što su ljudi izloženi ispiranju mozgova. Izgubljen je pojedinac. Mi svjedočimo jednom radikalnom, drastičnom gubitku pojedinca. Ono kako mi danas u BiH živimo, kako današnji čovjek u BiH živi, to je školski primjer otuđenja čovjeka. Prvo, otuđenja od drugh ljudi i u konačnici otuđenja od sebe samog – kaže za Faktor psiholog i sociolog Ibrahim Prohić.

Zanimalo nas je da li to otuđenje znači da su ljudi na neki način postali sebični. No mogi, brinući se za sebe i svoju egzistenciju, nemaju kapaciteta da "brinu brige drugih". 

Također, imamo i drugu krajnost. Onima kojima je dobro, koji imaju enormno velike plaće, stanove, vikendice i automobile, žive u nekom svom svijetu, mikrokosmosu, pa ih ne dotiče to što se dešava oko njih. Ipak, sve nas se tiče. Svima nam se sutra može isto dogoditi.

Tako naprimjer svi vide kada je neko došao kući i ko ga je dovezao, a niko ne čuje ženu koja jauče kad je muže tuče niti prijavljuje policiji. Možda bi baš taj put, taj poziv te noći spriječio jedno ubistvo.

-  Mislim da je glavni razlog to što su ljudi izgubili povjerenje u institucije sistema. Pa ako prijavi misli da neće ništa postići. Ali nije da ljudi misle da je to tako. To je stvarno tako.

Sjetite se slučaja femicida u Gradačcu. Sud nije reagirao na vrijeme. Kao što ljekari kažu da postoje simptomi za organske bolesti. Tako i u psihologiji uvijek postoje indikatori koji ukazuju na to da će se zločin desiti. A određene nadležne institucije ne reagiraju, ne prepoznaju na vrijeme. Ili nemaju dovoljno osjetljivosti ili nemaju dovoljno stručnosti. Pošto građani znaju da je efikasnost nadležnih institucija, socijalnog rada, škole, policije, zdravstvenih ustanova, sudova, tužilaštva i ostalih jako slaba, onda oni misle da je bespredmetno da oni reagiraju i da oni upozoravaju - kaže Prohić.

No nije riječ samo o nasilju. Mnogo je stvari na koje ljudi ne reaguju. Od poskupljenja svih životnih namirnica, goriva, prijevoza, malih plaća i penzija, nepoštivanja osnovnih ljudskih prava. Stručnjaci se slažu da ne pamte da je bilo gore vrijeme kao posljednje tri-četiri  godine. Zašto se ljudi ne dignu iz svojih fotelja, komfor-zone, ne izađu na proteste, zašto se ne bude? Može li mali čovjek išta promijeniti?

- Teoretski je moguće promijeniti. Ali samo ake se ljudi udruže i reagiraju masovno, na adekvatan način i ako reagiraju na pravu adresu. Vrlo često i kada se reakcije dešavaju, nisu usmjerene na pravu adresu. Kad bi se ljudi masovno organizirali i poduzeli akciju, recimo bojkota i slično, to bi dalo nekog efekta. Međutim, slične reakcije nisu pokazale rezultat u BiH.

Da podsjetim na jedan primjer. Više od godinu dana, u susjednoj Srbiji, svjedočimo jednom historijskom buntu, prvo protestu studenata, a kasnije i svih drugih dijelova društva. I u Srbiji su ljudi dugo patili od ove "bolesti", odnosno neke vrste psihološke pasivnosti, kojoj mi sada svjedočimo u BiH. To znači da ovo stanje nije nepromjenjivo. Problem nije nerješiv. Problem je što ne postoji društvena struktura, organizacija koja bi na pravi način probudila taj uspavani potencijal koji u građanima postoji. Građani se trebaju probuditi i prisiliti vlast na promjene - kaže Prohić.

Zanimalo nas je da li u našoj ravnodušnosti i indolentnosti igra ulogu i činjenica da smo preživjeli rat, a generacije koje su rođene kasnije i dalje na neki način žive u ratu koji još nije završen u glavama mnogih.

- Jedna od trajnih posljedica rata koje još traju jeste takozvano drastično sniženje nivoa aspiracije. Ljudi snižavaju svoje zahtjeve, svoje prohtjeve i slično. To je narodni um fino detektirao u onoj izreci "samo nek' ne puca" . To je slikovito rečeno. Ljudi se zadovoljavaju sve nižim ciljevima - zaključuje Prohić za Faktor. 

Možda najveći problem Bosne i Hercegovine danas nisu ni inflacija, ni korupcija, ni nesposobne institucije, nego činjenica da su ljudi počeli vjerovati da je sve to normalno i nepromjenjivo. 

Ipak, kako upozoravaju stručnjaci, apatija nije trajno stanje. Građanski bunt, solidarnost i otpor ne nastaju preko noći, ali ni ravnodušnost nije nastala slučajno. Pitanje je samo koliko će još ljudi u BiH pristajati na život u kojem se šuti na nasilje, trpi nepravda i spuštaju vlastiti kriteriji samo da "ne bude gore". Jer svaka šutnja pred nepravdom vremenom postaje njeno saučesništvo.