U sarajevskom tramvaju jutros je zabilježen šokantan incident: dvojica maloljetnika su napala trećeg i to metalnim šipkama, dok su ostali putnici, deseci njih, sjedili i posmatrali, reagirajući tek riječima "nemojte ga tući". U tuču su se umiješale tri žene i vozač, koji su pokušali razdvojiti mladiće i oduzeti oružje, ali većina putnika je samo mirno posmatrala. Ovakva pasivnost građana i moralna (ne)odgovornost su zapravo samo još jedan primjer u nizu, ali i znak upozorenja da smo negdje na ovom podneblju dobro "zglajzali".

Upravo o tome govori i psiholog Marko Romić. On objašnjava za Faktor zašto smo kao društvo "oguglali" na nasilje i patnju drugih i prestali biti empatični.

- Nek' se samo mene ne tiče, nek' samo mene ne dira i ponašamo se upravo  tako da nas tuđe nevolje i problemi ne dotiču i ne zanimaju. Čak i onda ako vidimo da je nečiji život ozbiljno ugrožen, to smo vidjeli i na ovom slučaju, ali i na jednom slučaju koji se desio u Sarajevu prije mnogo godina - ubistvo dječaka Denisa Mrnjavca. Ja mogu reći da smo jako, jako nisko pali, ali još padamo i bojim se da će biti još drastičnijih primjera upravo zato što ništa ne radimo po tom pitanju - kaže psiholog.

Romić ističe da je ovakva ravnodušnost postala gotovo pravilo u društvu.

- Skrštenih ruku gledamo razne primjere neprihvatljivih ponašanja, strašnih zlodjela, zlostavljanja nemoćnih i tome slično. Ako pitamo jesmo li dotakli moralno dno, bojim se da možemo pasti još niže - smatra on.

Romićeve tvrdnje potvrđuje i raskorak između ponašanja ljudi na društvenim mrežama i u stvarnosti.

Dok društvene mreže svakodnevno vrve od glasnih osuda, poziva na pravdu i samoproglašenih moralnih autoriteta, stvarnost pokazuje sasvim drugačiju sliku. U situacijama kada je potrebno reagovati, ustati, pomoći ili barem pokušati spriječiti nasilje, mnogi biraju šutnju i povlačenje.

Psiholog Marko Romić upozorava da je riječ o opasnom raskoraku između online imidža i stvarnog ponašanja. 

- Na društvenim mrežama, nažalost, imamo i previše onih koji iz nekakvih sigurnih fotelja, mišijih rupa, lažnih identiteta i lažnih profila vode svoje bitke, izigravaju heroje i pametnjakoviće, a u praksi, u stvarnosti, pokazuju sasvim druga lica - zaključuje on.

Upravo taj kontrast, smatra, dodatno produbljuje osjećaj društvene apatije. Kada solidarnost ostaje ograničena na komentare i objave, a izostaje u stvarnim situacijama, nasilje dobija prostor da se ponavlja, a mi smo samo puki gledatelji dok ne dođe na nas red.