Na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a održanoj jučer vidjeli smo nešto što se rijetko događa. Američka predstavnica Tammy Bruce i ruska predstavnica Ana Jevstignejeva, uprkos formalnim razlikama, poslale su poruku koja ima isti zajednički nazivnik. Christian Schmidt je prošlost.

Američka najava "završne faze" i insistiranje na "međunarodnom konsenzusu" za novog visokog predstavnika do juna ove godine, direktno podilazi ruskom stavu da Schmidt nikada nije imao legitimitet.

Između Amerike i Rusije očigledno postoje preklapanja koja korespondiraju s dolaskom Trumpa.

Taj konsenzus smo već vidjeli u slučajevima Venezuele i Madura te Irana, gdje je Rusija hladno ostavila svoje saveznike. Sada je jasno da ti saveznici Rusiju smatraju partnerom, dok Rusi njih tretiraju isključivo kao monetu za potkusurivanje s Amerikancima.

Za Bosnu i Hercegovinu to znači da će novi visoki predstavnik biti plod njihove trgovine, a ne potrebe za funkcionalnom državom.

Kina je zauzela identičan stav kao Rusija i Amerika, što je situacija koja se ne pamti. Iako analize govore da je sukob Rusije i Kine dugoročno neminovan i da Amerika želi privući Rusiju na svoju stranu, na primjeru BiH oni djeluju usklađeno.

Bosanskohercegovački entitet Republika Srpska je ovdje odigrao lukavo. Izgradili su paralelne diplomatske kanale s Pekingom i spremni su na ekonomske ustupke Kini u zamjenu za diplomatske bodove.

Dok se ovaj američko-rusko-kineski krug zatvara, evropski blok – predvođen Francuskom, Njemačkom i Britanijom, ostaje izolovan.

Britanija je u posebnom problemu, s obzirom na to da su laburisti Kiera Starmera doživjeli težak poraz na lokalnim izborima, što njihovi protivnici iz proameričkog i proruskog tabora koriste za slabljenje cijelog bloka.

Britanija, koja se tek počela vraćati od šoka Brexita, ponovo tone u unutrašnje krize, što bi BiH moglo ostaviti bez onog dijela međunarodne podrške koji se protivi teritorijalnoj reorganizaciji.

Rukovodstvo RS potpuno se okrenulo multipolarizmu. Sastanak premijera Save Minića s kineskom ambasadoricom Li Fan samo je potvrda da Banja Luka više ne vidi Brisel kao ključni faktor.

Oni tretiraju EU kao drugorazredni vanjskopolitički centar čiji se utjecaj ne može mjeriti s novim centrima moći.

Iako je RS porazom Viktora Orbana izgubila jednog od svojih najodanijih saveznika u srcu Evrope, takav razvoj događaja u Banjoj Luci ne izaziva pretjeranu zabrinutost, prvenstveno zato što su eurointegracije odavno prestale biti prioritetan cilj njihove politike.

Ipak, dok su određeni krugovi odlazak Orbana s političke scene doživjeli kao olakšanje, takvu euforiju treba uzeti s dozom opreza zbog specifičnih interpretacija pozadine uspona Petera Magyara.

Postoje, naime, teze koje sugeriraju da je Magyar zapravo plod prešutnog dogovora između Amerike i Rusije, pri čemu se argumentira da su ruske tajne službe, svjesne snažnog proturuskog sentimenta u mađarskom društvu koji se akumulirao kroz etiketu Orbana kao "ruskog čovjeka", svjesno dopustile ili čak potaknule širenje takvih narativa kako bi pogurale Magyara kao novu opciju.

Iz te perspektive, Orban je u očima Moskve uspješno obavio svoj dio zadatka u destabilizaciji evropskog jedinstva, a sada je nastupio trenutak za svježu krv koja može nastaviti sličnu politiku pod drugačijim, društveno prihvatljivijim plaštom, čime se kompleksnost mađarskih promjena dodatno usložnjava. 

Srpski politički faktor, uprkos deklarativnom protivljenju instituciji Visokog predstavnika, sada usmjerava sve raspoložive resurse kako bi na tu poziciju instalirao talijanskog diplomatu Antonija Zanardija Landija.

To jasno demaskira njihovu retoriku, koja je u javnosti širila priču o borbi protiv intervencionizma i stranog miješanja.

Suština je u sljedećem. Problem za srpsku stranu nikada nije bio sam OHR ili strani intervencionizam kao načelo, već isključivo smjer politike koju intervencionizam provodi. 

Iza paravana borbe protiv imperijalizma i stranog uplitanja, krije se pragmatična namjera da se taj isti intervencionizam podredi sopstvenim nacionalnim ciljevima. Umjesto ukidanja OHR-a, cilj je njegova unutrašnja transformacija u alat koji će raditi u korist srpskih interesa.

Najveća opasnost za Bošnjake leži u povijesnim paralelama.

Spominjanje Italijana kao nasljednika Schmidta budi sjećanja na Drugi svjetski rat, kada su Italijani provodili otvoreno prosrpsku i protumuslimansku politiku.

Identična stvar je i s Mađarskom – još od austrougarskog perioda oni pokazuju inklinaciju prema Srbima uz snažan protumuslimanski sentiment.

Sada imamo dva suprotstavljena bloka. S jedne strane su Rusija, Amerika i Izrael koji podstiču unutrašnju fragmentaciju BiH kao rješenje krize.

S druge strane je evropski blok koji se ne protivi konstitutivnosti, ali rješenje vidi u izmjenama izbornog zakona, a ne u crtanju novih unutrašnjih granica.

Ako ovaj američko-ruski krug pobijedi i krene u fragmentaciju, ko može garantovati da se sve neće završiti potpunim separatizmom?

Bošnjaci su u ovoj podjeli karata ostali sami protiv povijesnih savezništava koja im nikada nisu išla na ruku, suočeni s geopolitičkom arhitekturom koja se često kroji preko njihovih leđa.

Kao ogledni primjer i smjerokaz u razumijevanju takvih procesa može poslužiti djelo Slavka Goldsteina 1941: Godina koja se vraća, ali uz ključnu distinkciju. U slučaju Bosne danas se ne radi toliko o 1941. godine, koliko o refleksiji 1908. godine i tadašnjih lomljenja unutar bošnjačke politike.

Tada su, baš kao i danas, samo rijetki i dalekovidni pojedinci shvaćali suštinsku važnost Aneksije i geopolitičkog pozicioniranja, dok su se mnogi prepuštali iluzijama o povratku starog poretka.

Aktuelnost nosi duboke povijesne paralele s 1908. godinom jer je politički prostor ponovno preplavljen onima koji se zanose ispraznim suverenizmom i svakojakim budalaštinama u svijetu koji je ponovno rigidno podijeljen na sfere utjecaja.

U takvim okolnostima, gdje se globalne karte miješaju bez ikakva pardona, nema mnogo prostora za glumljenje nesvrstanosti ili čekanje nekih pravednijih rješenja.

Povijest nas uči da izolacija u trenucima velikih preslagivanja obično vodi u političku irelevantnost ili, u najgorem slučaju, nestanak s mape odlučivanja.