Zdenko Lučić, kandidat Petorke za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, objavio je novi status na društvenim mrežama u kojem se ponovno osvrnuo na Dragana Čovića i njegov ratni i poratni put.

U objavi "Ratni i postratni put 'čuvara dostojanstva Domovinskog rata' ", koju prenosimo u cjelosti, Lučić je kazao: 

- Dragan Čović, sin Frane i Mare, rođen 1956. godine u Mostaru, Hrvat, iako se 90-ih izjašnjavao kao Jugoslaven, doktor tehničkih nauka, inženjer mašinstva, bivši predsjednik Poslovodnog odbora SOKO d.d. Mostar, predsjednik GO HDZ Mostar, predsjednik LIONS kluba Mostar i predsjednik Skupštine Hercegovačke banke, oženjen Bernadicom, rođ. Prskalo, kćerkom Blage i Jele, rođenom 10. 8. 1958. u Bogodolu, općina Mostar, otac dvoje djece, stalno nastanjen u Mostaru.

Osnovnu i srednju školu završio je u Mostaru, kao i Mašinski fakultet na kojem je magistrirao 1981/1982. godine i tokom 1997. godine odbranio doktorsku disertaciju iz domena mašinstva. Kao student, Čović se na prijavama trometara i ispita potpisivao ćirilicom, a tamo gdje se tražilo izjašnjenje upisivao je Jugoslaven.

Da je već tada imao duboke konekcije sa SOKO Mostar, dokazuju i prijavnice na kojima stoji da je stipendist SOKO Mostar.

U ZI SOKO Čović počinje raditi 1982/1983. godine, na poslovima kontrole. Krajem 1988. ili početkom 1989. obnašao je dužnost predsjednika Radničkog savjeta ZI SOKO, kojom prilikom je potpisao dokumente kojima se veliki dio ovlasti Radničkog savjeta prenosi na predsjednika Poslovodnog odbora ZI SOKO Novicu Đuricu, koji mu je, zauzvrat, omogućio velike ovlasti u radu i odlučivanju.

Navedene aktivnosti su se vremenski podudarale s procesom pretvorbe poduzeća ZI SOKO. Čović tada biva premješten u alatnicu, kada počinje njegov uspon u karijeri. Nezamislivo je biti na rukovodećoj poziciji vojne industrije, a ne biti član Saveza komunista. Isto tako je nezamislivo biti dio vojno-zrakoplovne industrije, a ne biti saradnik Kontraobavještajne službe (KOS).

Početkom 1990. Đurica biva proglašen menadžerom godine u bivšoj SFRJ, što je polučilo nezadovoljstvo radnika ZI SOKO, među kojima je 13 dipl. oecc. potpisalo peticiju protiv Đurice. Čović je stao u odbranu Đurice te je predvodio "odmazdu" protiv potpisnika peticije.

U razdoblju pred rat, kako za vrijeme studija tako i za vrijeme rada u poduzeću SOKO, izjašnjavao se kao Jugoslaven te se potpisivao ćiriličnim pismom. Zanimljivo je da se u krugovima u kojima se kretao u to vrijeme smatralo kako je Čović po nacionalnosti Srbin.

Zanimljiv je i njegov istup u svojstvu zamjenika Novice Đurice, kada se zalagao da se isplate dnevnice samo onim radnicima SOKO-a koji su bili u rezervnom sastavu tadašnje JNA, iako se tada nastojalo što više Hrvata uključiti u redove rezervne policije kako bi se, na taj način, došlo do osobnog naoružanja.

Početkom rata u Republici Hrvatskoj, 1991. godine, Čović je obnašao dužnost direktora proizvodnje u ZI SOKO, kada su se, za potrebe JNA, na avione tipa Galeb počeli ugrađivati lanseri i podvjesni nosači bombi.

Sve dorade i preinake na letjelicama je svojeručnim potpisom odobravao Dragan Čović. U isto vrijeme ZI SOKO je vršio opravke i servis aviona koji su bili oštećeni prilikom bojevih djelovanja u Republici Hrvatskoj, kao i otpremu pričuvnih dijelova za letjelice koje je ZO SOKO slao u vojnu bazu Zemunik, kraj Zadra, za potrebe tadašnje JNA. Dana 1. marta 1991. godine, zajedno sa Smajom Klarićem i Dušanom Vučjakom, fizički je napao radnika SOKO-a, Jurovickog, kojemu je kasnije uručen otkaz, kojega je potpisao Branko Kolobarić.

Prema raspoloživim saznanjima, dio dokumentacije s potpisima D. Čovića, u kojima on izvještava o bojevoj spremnosti aviona, u ljeto 1992. predan je tadašnjem načelniku Odjela za nacionalnu sigurnost HR H-B Branku Kvesiću. Tokom 1991. godine vršena je isporuka lansera, proizvedenih u Grudama, za potrebe JNA, gdje su naloge za isporuku potpisivali Dragan Čović i Nikola Marić. Pojedini djelatnici nastojali su bojkotirati isporuke za potrebe JNA, slijedom čega su bili suspendirani ili premješteni na novo radno mjesto, što je odrađivao Željko Mikulić, tehnički direktor tvornice u Grudama, a po nalogu D. Čovića.

U isto vrijeme uposlenicima u Grudama se osobno obraćao i D. Čović, nastojeći objasniti razloge i potrebu za izvršenjem obveza koje tvornica ima prema JNA. Nakon ovoga su proizvodni kapaciteti iz Gruda izmješteni na lokalitet Ortiješ kod Mostara, gdje su bili pod direktnim vojnim nadzorom i gdje su se sklapali "skupni nosači bombi" za letjelice tipa Orao, MiG 21 i G-4.

U isto vrijeme izvršena je i nabava raketnih lansera za avione, koji su iz Rijeke, preko Ploča, stigli u Mostar s lažnom dokumentacijom, po kojoj se radi o dijelovima nabavljenim za naručitelja iz Izraela, iako se u stvari radilo o dijelovima nužnim za bojevo djelovanje protiv Republike Hrvatske.

Ova zadaća bila je povjerena Branku Kolobariću, koji se i sada nalazi u najužem rukovodstvu SOKO d.d. Mostar. Kontrolu ugrađenih skupnih nosača bombi i lansera za rakete ispred vojne kontrole vršio je Damir Ustamujić, a po nalogu D. Čovića. Čović je na mjestu direktora proizvodnje ostao do početka ratnih djelovanja u BiH, april 1992, kada se ne uključuje u postrojbe HVO-a, već ostaje angažiran u "kriznom štabu" poduzeća SOKO, koji je tada bio smješten u zgradi Đačkog doma u Mostaru.

U kriznom štabu su, pored Čovića, angažirani bili i Smajo Klarić, Zdravko Bevanda, Suad Repak, Jadranko Burić i drugi. Ono što je izvjesno u ovom periodu jeste da se prestaje izjašnjavati kao Jugoslaven te mijenja nacionalni identitet u Hrvata. Krajem maja 1992. Čović odlazi u Gorance, općina Mostar, i angažira se u logistici 3. bojne HVO-a Mostar, gdje ga je postavio Ljubo Perić, navodno njegov bliski rođak, tadašnji zapovjednik logistike Općinskog stožera HVO-a Mostar. Ovakvu poziciju unutar HVO-a "zaslužio" je nekom skromnom donacijom. Na poslovima logističara ostaje do 22. 6. 1992, kada ga tadašnji predsjednik HVO Mostar Jadran Topić postavlja na dužnost do-direktora poduzeća SOKO, da bi ga, na prijedlog Jadranka Prlića, Mate Boban postavio na dužnost direktora poduzeća SOKO.

Čović tada okuplja Branka Kolobarića, Smaju Klarića, Zdravka Bevandu, Iliju Đolu, Miru Ćorića i druge, kojima daje zaduženja za upravljanje poduzećem po određenim segmentima. Vrše se isporuka i prodaja pričuvnih dijelova na europsko tržište, uglavnom za potrebe izgradnje zrakoplova tipa Airbus.

Tokom druge polovine 1992. godine izvršena je prodaja dijelova u protuvrijednosti od 3,5 miliona DEM, a prema nepotvrđenim saznanjima čak i više od 5 miliona DEM. Isporuka i prodaja išla je putem poduzeća-banke HCH SOKO sa sjedištem u Frankfurtu, Njemačka, ili preko posrednika kao što su francusko poduzeće Euro Copter i Dassault.

Kompanija HCH-SOKO utemeljena je početkom 1992. godine u Frankfurtu, Njemačka, s udjelom 60 posto njemačkog kapitala i 40 posto poduzeća SOKO Mostar, a utemeljitelji su Novica Đurica i Nurija Čelik, koji posjeduje kuću u RH. Uz posredništvo HCH SOKO iz SOKO Mostar vršene su isporuke. Krajem 1992. godine Ruskoj Federaciji vraćeni su alati iz programa Iljušin. Povrat alata odobrio je Jadranko Prlić, koji je u to vrijeme boravio u Moskvi.

Uz posredništvo HCH SOKO vršen je i uvoz cigareta na područje HR HB i RH, u kojem su, pored Čovića, sudjelovali i Jadranko Prlić i Marijan Primorac zv. Prndelj, vlasnik poduzeća Primorka. Prema nepotvrđenim saznanjima, tokom 1992. godine uvozom cigareta ostvarena je dobit od oko 1,5 miliona DEM, a uvoz je nastavljen i tokom 1993. godine. U okviru poduzeća SOKO Mostar, tokom sedmog i osmog mjeseca 1993. usvojen je vojni program proizvodnje, gdje su se, pored programa za minobacače, proizvodile i ručne bombe.

U to vrijeme u Upravnom odboru, tj. u vojnom programu SOKO-a, bili su Dragan Čović, Neven Tomić, Mladen Margeta, Dragan Perić, Milivoj Petković, Vlado Čuljak i drugi. Tokom 1993. godine, prema raspoloživim saznanjima, većinski vlasnici poduzeća SOKO trebali su postati Jadranko Prlić, Neven Tomić i Dragan Čović, što su podržavali i predstavnici poduzeća ‘SOKO’ koji su, u međuvremenu, sklopili ugovore s Eurobusom, Aerodromom Zagreb i drugima.

Na ovaj način Čović i njegova porodica stekli su efektnu kontrolu nad poduzećem SOKO i gotovo svim strojevima unutar poduzeća, što je kasnije iskorišteno za izvlačenje novca od Ministarstva odbrane HR HB. Odlukom Vlade HR HB iz 1996. godine, koja je prema određenim navodima donesena retroaktivno, donesena je odluka o formiranju bescarinske zone u krugu poduzeća SOKO d.d., za koju su vezane određene krimogene radnje, kao npr. nestanak šlepera s cigaretama u vrijednosti od 2 miliona DEM, u čemu su, navodno, učestvovali radnici ili bliski suradnici MUP-a HR HB. Tokom 1996. godine D. Čović bio je jedan od kandidata za gradonačelnika Mostara, a po izboru Ivana Prskala postavljen je za savjetnika za ekomonijuu gradskoj vladi.

U septembru 1997. postavljen je na mjesto predsjednika GO HDZ Mostara. Prema nepotvrđenim saznanjima, bio je član Upravnog ili Nadzornog odbora Agencije za privatizaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona i navodno je, u tom svojstvu, potpisao odluku o smjenjivanju svih predsjednika upravnih odbora na pomenutom području "zbog loše provedbe privatizacije". Navodno je glavni razlog za ovakvu odluku nakana reprivatizacije "Aluminijskog kombinata", koja je prethodno izvršena bez upliva grupacije bliske D. Čoviću.

Prema određenim procjenama, grupacija D. Čović, J. Prlić i drugi bi preuzimanjem kombinata mogli ostvariti dobit od oko 500 miliona DEM. U isto vrijeme postojao je i sukob na relaciji D. Čović, s jedne strane, i Mijo Brajković i Mile Puljić, s druge strane, koji su se protivili njegovom kandidiranju za gradonačelnika i postavljanju za ministra privatizacije u Vladi HNK, koju je tada vodio Mijo Brajković. Prema svemu navedenom, jasno je da Čović nije bio učesnik Domovinskog rata na strani HVO-a, a JNA se odrekao tek kada je postalo jasno da Mostar i Soko neće ostati u Jugoslaviji. Kao takav, Čović se polako penje kroz hijerarhiju HDZ-a, preuzimajući kontrolu ne samo nad strankom nego i nad udruženjima HVO-a koje su se borile protiv JNA.

Danas udruženja HVO-a u tišini promatraju kako ovaj bivši jugoslavenski partijski funkcioner koji je upravljao avioindustrijom SOKO monopolizira naslijeđe HVO-a i njime vodi političke progone stvarnih pripadnika HVO-a. Nakon svega postavlja se pitanje, ko je stvarni ratni profiter, a ko je branitelj? - zaključio je Lučić.