U Bosni i Hercegovini i širom regiona štucanje rijetko prolazi bez one famozne rečenice: "Neko te spominje". Mnogi tada krenu nasumično razmišljati o imenima prijatelja, rodbine, bivših simpatija, vjerujući da će štucanje prestati čim "pogode ko ih spominje".

U nekim krajevima sačuvane su i brojalice, poput one "Ko me spominje, up'o s kobile, tri put do kuće, jednom kod kuće", koje kad se izgovore, štucanje prestaje. Ustvari nadaju se da će prestati.

Iako sve ovo zvuči simpatično, medicina ipak ima prizemniji odgovor. Štucanje je refleks: nagla kontrakcija dijafragme, nakon koje se glasnice zatvaraju i nastaje prepoznatljiv zvuk. Najčešće ga pokreću brz obrok, gazirana pića, nagla promjena temperature, stres ili smijeh. U većini slučajeva traje kratko i bezopasno je.

Zanimljivo je da praznovjerje ipak ima "skrivenu" logiku. Izgovaranje imena, brojalice ili naglo fokusiranje na zadatak može smiriti disanje i prekinuti ritam grčenja dijafragme. Sličan efekat imaju i poznate metode: zadržavanje daha, gutljaji vode ili sporo disanje.

Tako štucanje ostaje mali sudar tradicije i fiziologije - trenutak u kojem se narodna mašta i nauka, svaka na svoj način, pokušavaju izboriti s istim iritantnim refleksom.