Najnoviji podaci pokazuju da broj brakova u Engleskoj i Walesu pada gotovo 9 posto nakon kratkog postpandemijskog skoka, dok se broj civilnih partnerstava povećava gotovo istim intenzitetom. Sličan trend vidljiv je i u Sjedinjenim Američkim Državama. Čak se i Vatikan osjetio pozvanim stati u obranu institucije braka i objavio 40-strani dokument Una Caro (Jedno tijelo): U slavu monogamije. 

Među mladima stavovi se mijenjaju. Prema istraživanju Univerziteta Michigan, samo 61 posto srednjoškolki želi se jednog dana udati, nasuprot 74 posto njihovih muških vršnjaka. Možda je upravo ta razlika razlog što sve češće čitamo kolumne u kojima konzervativni muškarci kukaju da ih današnje žene ne žele. Ironično, mnogi od njih se deklariraju kao libertarijanci, pa ostaje nejasno zašto ne prihvate slobodno tržište.

Ali što zapravo odbija mlade žene od braka?

Za one koje izlaze s muškarcima, možda je dovoljno pogledati kakva očekivanja neki muškarci i dalje imaju. Primjer je 79-godišnji Benjamin Slade, koji traži buduću suprugu najmanje 20 godina mlađu, fertilnu, višu od 168 centimetara i, da nije rođena u znaku škorpije. 

Možda je pravi razlog pada braka još ranije u lancu: mnogi više ni ne ulaze u veze koje bi mogle dovesti do oltara. Prema YouGovu, polovica Amerikanaca između 18 i 34 godine bila je u tzv. situationshipu, odnosu koji je nešto više od prijateljstva, ali manje od veze. Tipično je da jedna strana i dalje misli da je to samo faza.

Ipak, mnogi i dalje žele brak. Kako je nedavno pitao jedan podcast New York Timesa: Ako ga ljudi i dalje žele, zašto se ne žene? Jedan od odgovora je da je brak postao krunski događaj odraslog života. Prije vjenčanja očekuje se stabilan posao, riješeno stambeno pitanje i sigurna karijera, a sve se to u današnjoj ekonomiji čini sve manje dostižnim. Za mnoge je brak i dalje pretpostavka za djecu, iako su mlade žene tijekom pandemije vrlo jasno vidjele na koga pada najveći teret brige.