U vremenu kada je Sarajevo disalo u ritmu mahala, a čaršija bila središte života, posebno mjesto zauzimali su Behka i Igbal Ljuca - dvoje ljudi koje je spojila muzika, a ujedinila ljubav.

Sarajevska priča o Behki i Ljuci je jedna od najljepših bajki koje ovaj grad ima u svojoj sehari.

Njihovo izvođenje sevdalinke, naizgled jednostavno, a u suštini prožeto emocijom i autentičnošću, činilo je da publika godinama govori o njima kao o "sevdah duetu".

Behka, rođena Topčić, glas je brusila još kao djevojčica na tevhidima i sijelima, a kasnije nastupala i na svadbama i teferičima. Bila je upamćena po reskom, nazalnom glasu, defu i uvijek vedrom duhu. Ljuca je od djetinjstva volio saz, učio ga kod slijepog sazlije Alije Bibića na Brajkovcu i decenijama mu bio vjeran. Spojila ih je pjesma, a potom i brak. Ona je pjevala u svilenim dimijama i narodnoj nošnji i imala oknivenu (kaniranu) kosu, a on je pratio tiho kucajući po žicama saza, stvarajući melodiju koja je postajala nerazdvojna od Behkinog glasa.

Pjevali su zbog duše i za dušu. Njihova publika bila je raja u tadašnjoj kafani "Kolobara", aščinicama na Baščaršiji, Bentbaši, Vratniku… Dolazili su i obični ljudi i poznata imena, od sportista do umjetnika, da osjete tu čar. Behka je znala bolesna stati pred mikrofon i otpjevati "samo stotinu pjesama" (ostala je ona njena izreka: "Samo sam ih stotinu otpjevala!"), a njen glas je odzvanjao tako snažno da joj nije trebalo pojačalo.

Čak se svojevremno pričalo da je u Gradcu na moru pjevala u jednoj bašti koja je bila prepuna gostiju, tražila se stolica više, a gazda je oduševljeno pričao da joj uopće nije trebalo ozvučenje i da su prisutni uživali.

Njihova interpretacija sevdalinki bila je posebna. "Star se Ćurčić oženio", "Bajram ide, Bajramu se nadam", "Akšam dođe, jacija se sprema", "Il' je vedro il' oblačno", "Teško meni jadnoj u Saraj'vu sama"… pjesme koje su uz def i saz oživljavale duh starog Sarajeva. 

- Ranih osamdesetih snimili su dvije kasete za njemačku firmu Polyband. Onda su sredinom osamdesetih snimili dva albuma u studiju "Omega" Omera Pobrića. Te snimke je Omer ponovo objavio 2003. na kompilacijski album u izdanju Instituta sevdaha. Izdavač oba albuma je Diskoton - rečeno nam je iz Fondacije Sevdah.

Behka je bila udata za Asima harmonikaša, s kojim je imala jednog sina, i s kojim je dugo nastupala. Kasnije se razvela i svoj umjetnički i partnerski život nastavila uz Igbala. Pričalo se po čaršiji da je Asim cijeli život žalio za njom.

Dragocjeno je spomenuti i to da je 2003. godine Fondacija Sevdah objavila njihov jedini live album, snimljen u Kineskom restoranu u Sarajevu 1981. godine. Snimke je načinio i posredstvom dr. Semira Vranića Fondaciji ustupio korištenje i objavljivanje Peter Lippman, zaljubljenik u sevdalinku iz Seattlea.

Behka je preminula 1995. u 68. godini, a Ljuca svega nekoliko godina kasnije u 72. Danas počivaju na sarajevskim mezarjima - ona na Alifakovcu, on na Vlakovu. Iako ih nema, ostali su simbol jednog vremena i podsjetnik da sevdah nije samo muzika nego i način života, osjećaj i identitet.

"Nije saz saz bez njih", govorila je raja. I doista, njihova priča je jedna od onih koje ostaju u sjećanju poput mirisa behara u mahali. Behka i Ljuca živjeli su sevdah, a sevdah je živio kroz njih.