Zekerijah Đezić, istaknuti interpretator sevdalinki, spiker i kompozitor, ostavio je neizbrisiv trag u muzičkoj historiji Bosne i Hercegovine. Rođen 1937. godine u Janji, odrastao je uz očev melodični glas - Halil efendija Đezić bio je ugledni imam zapamćen po lijepom glasu i omiljen među mještanima zbog svog širokog srca i druženja s ljudima.

Talentiran i otmjen, Zekerijah je već kao dječak pokazivao potencijal za pjevanje koje će kasnije obilježiti cijelu jednu epohu.

U Tuzli je započeo muzičko obrazovanje, a kao student u Sarajevu dodatno je brusio svoj glas i scenski nastup. Njegov prvi profesionalni angažman bio je na Radio Tuzli, a kasnije i na Radio-televiziji Sarajevo, gdje je svojim baršunastim glasom vodio brojne emisije. Ipak, istinsku slavu stekao je pjevajući sevdalinke - s dušom, stilom i smirenošću kakva se rijetko viđa.

Đezić je bio prvi Tuzlak čiji je glas ovjekovječen na gramofonskoj ploči, a njegova pjesma "Tuzlanka se Sarajkama hvali" iz 1964. bila je prekretnica za tuzlansku narodnu scenu. Uslijedile su nezaboravne numere poput "Bosno moja, lijepih planina", "Razbolje se šimšir list", "Od Sarajki ljepših žena nema", te brojne druge.

Za razliku od tadašnjih estradnih zvijezda, Đezić je živio skromno, izbjegavao je komercijalizaciju i nikada nije pjevao "na silu". Bio je gospodin u svakom smislu - miljenik žena, kolega kojeg su svi poštovali, uzor brojnim pjevačima, uključujući i Nedžada Salkovića, koji ga naziva "neprevaziđenim sevdalijom".

Tokom agresije na BiH, Đezić je zajedno s Omerom Pobrićem i Zaimom Muzaferijom pokrenuo Festival narodne muzike "Lukavac ‘94" i snimio prvu bosansku patriotsku pjesmu "Ne daj se Bosno". Njegova predanost muzici i zemlji ostala je snažna i u najtežim danima.

Zekerijah Đezić preminuo je 17. oktobra 2002. godine nakon duge bolesti. Sahranjen je na sarajevskom mezarju Alifakovac, a posthumno mu je dodijeljena nagrada "Davorin" za afirmaciju bosanske narodne muzike.