Jedan rutinski ljekarski pregled pred nove izazove promijenio je život bh. fudbalera Dženisa Beganovića.

Beganović je od 2023. godine u Istiqlolu iz Tadžikistana i priznaje da je planirao još dugo godina ostati u ovom klubu. Ipak, sve se promijenilo kada su doktori kazali da mora završiti svoju karijeru, odnosno da ima problema sa srcem.

Urađeni su dodatni pregledi i sve je potvrđeno. U samo par sekundi ovom 29-godišnjaku koji je ponikao u FK Željezničar mnogo toga je prošlo kroz glavu. Znao je da je kraj igračke karijere neminovan.

Nije dozvolio da psihički potone, vratio se kući, te odmah krenuo u trenerske izazove. Od Tadžikistana do Visokog, od kopački do trenerske torbe, markera, čunjeva... Otvoreno za Faktor priča o problemu koji ga je zadesio, ali i otkriva svoje planove za budućnost. Prisjetio se igračkih dana, saigrača, trenera, perioda u Želji, ali i Tadžikistanu.

- Karijera je okončana. Sve se desilo tako što sam se vratio u Tadžikistan, trenirao sam 15-ak dana, otišao na redovni ljekarski pregled i pronašli su mi neki ožiljak na srcu. Doktorica mi je odmah rekla da ne mogu više igrati, a zatim je stigao i direktor klinike. I on me pregledao, te potvrdio da više ne mogu igrati. Nisam tu stao, otišli smo na još pet-šest klinika, te sam izvadio sve analize.

- Poslije 15-ak dana sam došao u našu zemlju, išao sam na pregled privatno, kao i u Vojnu bolnicu, a poslali su me i da uradim magnet srca u Beogradu. U Beogradu mi je rekla doktorica da je srce uvećano, da ima neki ožiljak i da je to vjerovatno genetski. Kod mene je nalaz prije deset mjeseci bio uredan, uvijek sam uspješno prolazio preglede. I u Tadžikistanu je nalaz ranije bio uredan. Tačan uzrok nije poznat, nije im jasno da li je genetski ili virusno, ili neka infekcija.

Potrebno je, kažu, da pauziram godinu dana, pa da vide šta i kako za dalje. Planirao sam igrati niže lige u BiH, ali ni to ne smijem. Malo mi je lakše bilo jer sam dobio sina, rodio se Arda, hvala Bogu. To mi je bilo malo lakše jer sam uz porodicu kući, iako je naravno bilo teško da ti neko kaže nakon sedam sekundi pregleda da više ne smiješ igrati fudbal. Od pete godine treniram fudbal, ali pomirio sam se s tim. Prošlo mi je milion stvari kroz glavu... Nisam imao nikakve smetnje, a kardiolozi u Tadžikistanu su mi rekli da je to bolest srca, srčanog mišića, te da se teško može uraditi neka operacija. Rečeno je da mogu normalno da živim, pijem terapiju, a bio sam na dvije kontrole.. Nemam nikakvih problema, nisam osjetio nikakvo gušenje ni tokom priprema, a čak se nisam odavno bolje osjećao. Igrali smo tamo par utakmica već, igrao sam standardno sve utakmice, a moram reći da su ljekarski pregledi tamo mnogo ozbiljniji.

Ovdje sam bio na Sportskoj medicini i EKG mi je bio "školski". Sa tim nalazom sam mogao potpisati gdje hoću u Premijer ligi BiH, a sada već stoji u zdravstvenom kartonu da imam problem. Da sam došao iz Tadžikistana i otišao uradit taj ljekarski pregled, po EKG-u ja nemam problema. Pričao sam sa doktoricom na Sportskoj medicini, hvala im, sve su pregledali i vidjeli, te su zvali da idem na KUM i da oni pogledaju, te istraže šta i kako. Zaista je situacija specifična. Meni je kao lijeva strana srca oštećena, 40 posto srca radi, a desna strana srca je kompletna i nema oštećenja. To je nevjerovatno - priča Beganović.

Nakon dodatnih pregleda i kada je bilo i zvanično da više ne može na teren, dobio je itekako zanimljiv poziv. Poziv o kojem je, priznaje, sanjao tokom igračke karijere. Postao je trener u stručnom štabu NK Bosna Visoko.

- Dugo sam imao želju da postanem trener, a nisam mislio da će to biti ovako rano. Malo je ranije to došlo. Trenersku C licencu sam dobio zbog nastupa u Premijer ligi BiH i godina, a sada polažem za B licencu. Tu sam sa našim Adinom Mulaosmanovićem u Bosni iz Visokog. Ozbiljna je priča, doveli smo igrače sa iskustvom, a Bosni i Adinu se zahvaljujem na prilici. Moje je da radim i dokažem se, a mislim da ljudi u klubu rade i više nego što je u njihovoj moći da klub izvedi na pravi put.

Preko noći je morao ostaviti loptu, a sigurno je film vratio i na dane kada je došao na prvi trening. Bilo je uspona i padova, ali uvijek je bio optimističan. Na pitanje za čime žali, bio je direktan. Nije mogao da ne spomene "svog Želju".

- Tako je trebalo biti, tako je moralo da bude... Ispunio sam san kada sam zaigrao za Želju, te nemam za čime da žalim. Možda malo više da se napravilo sa Željom, ali... Tako je trebalo da bude, zadovoljan sam sa onim što sam postigao.

Kada je krenuo put Tadžikistana, mnogi su bili skeptični. Zašto, kako, gdje zapravo ide... I sam priznaje da je po internetu tražio više informacija. Sada, kada je već završio epizodu u toj zemlji, ima samo riječi hvale.

- Kada bih ljudima pričao, bilo bi im nevjerovatno. Moj bivši saigrač, te menadžer i veliki prijatelj Nedo Turković me pozvao, a o državi nisam znao skoro ništa. Sa finansijske strane, ponuda je bila predobra, te nisam razmišljao. Završili smo ugovor kroz dva-tri dana, imao sam let za Tadžikistan, te me dočekala vojna policija i odvela me u VIP salon. Ljudi su tamo sjajni, u zgradi te svi zovu u svoj stan... Kada su Bajrami, svako ide kod svakoga. Nije bitno ko si... Što se tiče fudbala, Istiqlol je najveći klub, ima više od 30 trofeja, igrali smo i Azijsku Ligu prvaka... Što se tiče direktno Istikola, klub ima kamp 15 kilometara od centra grada, te su tu bazeni, hoteli, restorani... Igrač sa strane tu može boraviti i sve mu je plaćeno, a glavni grad je Dushanbe ima milion i 200.000 stanovnika. Ogroman grad, sve je dostupno sa puno turskih restorana, sličnih našima i ništa mi nije nedostajalo. Na gostovanja za Ligu prvaka se ide tri-četiri dana ranije, uvjeti za rad su odlični... Kada dođeš da treniraš, imaš sve i nemaš potrebe da misliš o nečemu.

Znam da su još dva-tri fudbalera naša trebala u Tadžikistan, ali nećkali su se... Ljudi iz kluba su sjajni, domaćinski su nastrojeni, to je nevjerovatno. Nisam planirao da promijenim klub do kraja karijere, te sam se stvarno osjećao kao kod kuće. Dolazila mi je i supruga, oni su sve činili da se i ona osjeća kao kod kuće. S te strane, nisam razmišljao o drugom klubu, bilo mi je super sa finansijske strane, a i cijenili su me. Osjećao sam se cijenjenim, to itekako godi.

Vratili smo se na Želju. Tamo gdje je sve počelo, a bila su i dva rastanka.

- Oba rastanka su bila teška. Kod prvog sam bio još dječak, nisam mogao kontrolisati emocije... Kao da se srušio svijet. Drugi rastanak... Neću pričati, nije bio fudbalski, ali uvijek ću biti Željin navijač, Željin vojnik i nikada se to neće promijeniti.

Ističe i posebne utakmice u Plavom dresu.

- Ferencvaroš i svaki gradski derbi. Evropa na jednu stranu, ali derbi je svaki poseban. Čitava sedmica treninga je bila posebna, navijači dan prije derbija... Teško je to objasniti igraču sa strane. Pravi momci sa strane ipak to osjete preko nas. Tu se ne osjeti umor, navijači te tjeraju da daješ više nego što možeš.

Imao je priliku raditi sa sjajnim bh. trenerima, ali i dijeliti svlačionicu sa pravim majstorima fudbala. Za rivala je imao i velikog Cristiana Ronalda.

- Od trenera moram istaći Amara Osima. Moram reći da sam imao sreću kroz Omladinski pogon Želje da radim sa kvalitetnim trenerima. Tu su bili Mulalić, Adžem, Bukal, Ušanović, Sprečo, Štilić... Svi su bili legende kluba, znali su šta je Željo i prenosili su to na nas od malih nogu. Amar mi je dao prvi ugovor, te sam mu beskrajno zahvalan, a puno sam naučio od Mladena Žižovića i želim mu puno sreće u karijeri. Bilo je kroz karijeru raznih trenera, sjećamo se i pokojnog Odovića kod kojeg je bilo nas sedam-osam omladinaca. Bio je tu npr. Amir Hadžiahmetović kod kojeg se u 14. godini vidjelo da će napraviti vrhunsku karijeru. Svaku utakmicu je izgledao kao da već ima 500 utakmica u nogama. Bili su tu i Riad Bajić, Dado Sadiković, Kerim Memija... Najbolji s kojim sam igrao? Miroslav Stevanović, Zajko Zeba, Said Husejinović... Said je strašan igrač. Naravno, i Semir Štilić. Bila mi je čast učiti od njih.

U Azijskoj Ligi prvaka igrao sam protiv Ronalda, Talisce, Brozovića... To je neka druga dimenzija, neki drugi svijet, ali i oni treniraju kao i mi. Malo su nas potcijenili, poluvrijeme je bilo 0:1. Nije im bilo jednostavno, mi smo davali 110 posto... To je bilo posebno iskustvo. Igrali smo i protiv Al Duhaila koji je doveo Coutinha, ali i Persepolisa u Iranu gdje je 50.000 navijača na tribinama.

Za kraj razgovora dodaje da je spreman za trenerski posao, ali otkriva da je već prvi trening imao neobičnu situaciju.

- Prvi trening sam stao kod igrača. Navika je ostala, pa sam zatim prešao sa druge strane. Odavno maštam da budem trener, te sam posljednjih pet godina bilježio treninge kod svakog trenera. Zanimalo me to, pratio sam i kao igrač šta rade treneri, kako se ponašaju... Želim napredovati i da budem ako Bog da što bolji trener - dodao je na kraju razgovora Dženis Beganović.

Beganović je ponikao u Željezničaru, potpisao i prvi profesionalni ugovor, a zatim bio na posudbu u NK Metalleghe Jajce. Okušao se i u Slobodi, Tuzli City, crnogorskom Komu, te češkom Znojmu... U dva navrata nosio je dres mlade reprezentacije Bosne i Hercegovine, a zvanični podaci Transfermata kažu da je kao igrač u klubovima imao 238 službenih nastupa, uz 28 pogodaka i 15 asistencija.