"Hadžija sa Koševa" je knjiga koja govori o liku i djelu nekadašnjeg selektora BiH Faruka Hadžibegića, a koja je u subotu imala promociju u sarajevskoj Vijećnici.

Hadžibegić je godinama igrao za FK Sarajevo gdje je ostavio svojevrsni pečat u klubu te je otišao u inostranstvo gdje je igrao u španskim i francuskim klubovima.

U Hayatovom podcastu govorio je o mnogim temama, od promocije knjige, preko FK Sarajevo, nekada i sada, do detalja iz privatnog života.

- Imam veću tremu nego kada smo igrali protiv Želje ili Maradone. Sama organizacija promocije i izbor datuma mi je sami problem. Tresem se kao prut - kazao je Hadžibegić za Hayatov podcast, objasnivši da je od malih nogu zaljubljenik Bordo klub zahvaljujući svom ocu za kojeg kaže da ga je podržavao i uvijek tražio više od njega:

- Ja sam zaljubljenik grada Sarajeva zahvaljujući svojoj porodici, prijateljima i komšijama.

Za mene je klub Sarajevo najveće na svijetu. Mislim da je krivac rahmetli otac koji je bio mrtvi navijač Sarajeva. Umirem za Sarajevom. Dešavalo mi se dok sam igrao u Španiji za Betis da sam na poluvremenu zvao da vidim kako je Sarajevo igralo.

Najveća legenda Sarajeva je Asim Ferhatović Hase kojeg je imao priliku upoznati i Hadžibegić. Naglasio je da je Hasetova ljubav prema gradu i klubu model ponašanja kojeg sigurno treba slijediti.

- Upoznao sam Haseta u juniorima. On kada uđe u svlačionicu ustajali smo na noge. Sve što je Hase uradio ne može se izbrisati. On je krivac što nas je otac uveo u Sarajevo. Ljubav koju je pokazivao prema gradu, klubu i ljudima je meni neki model ponašanja - kazao je Hadžibegić.

Prisjetio se momenta kada je u školi imao 13 jedinica odnosno iz svih predmeta jer nije dolazio na časove. Nekako su iz škole došli do njegove majke koja je morala prenijeti šta se dešavalo u školi. Hadžibegić je tada dobio pravu lekciju od svog oca koji je, kako kaže, od njega napravio čovjeka.

- Dao mi je tada čini se 300.000 dinara da idem na pijacu i radim tamo. To mi je bila jedna vrsta kazne od oca. Komšije su me tu sretale i pitale se otkud ja tu. Tako sam radio tri, četiri mjeseca. Tu mi je dao dobru lekciju života na šta sam ponosan.

Otac mi je umro na stadionu Koševo 1. maja 1986. Tada je bio uranak i on je bio šminker pravi te je tih godina nosio tene na odijelo. On se ranije digao i trčao na stadionu, a majka je spremala nešto da se ponese pojesti. On se sageo na klupi za rezervne igrače da sveže pertle i umro. Javili su nam, odnosno prvo majci pa onda meni jer sam tada igrao u Španiji - prisjetio se Hadžibegić.

Da li bi sada preuzeo funkciju trenera Bordo tima?

- Malo sam razočaran šta se dešava. Prvo, Sarajevo ima trenera. Sarajevo je klub koji se vodi kako se vodi - naglasio je Hadžibegić.

Na pitanje "kako se vodi" odgovorio je:

- Ovaj Ismir Mirvić, koji je danas predsjednik dolazio je u Pariz i razgovarao sa Sušićem i samnom da se vratimo u klub. Čak je i slike neke objavljivao. Sada, poslije svega toga, poslije dvije godine, mislim da nije bilo iskreno s njegove strane da se vratimo. Ali ovo je subjektivno mišljenje. Safet i ja smo mu rekli da nećemo. Safet mu je prvi rekao "ne vraćam se u sport kod nas i to je gotovo".

Osjećam da problem Sarajeva nije trener ni igrački kadar. Rekao sam mu da se trenerskim poslom ne bi više ovdje bavio, jer ne vidim tu neku perspektivu. I onda smo imali više susreta. Čak smo išli na večeru u Istanbul, na njegovom putu u Maleziju. Htio je da me angažuje u klub. Ovo nije kritika, nego objašnjenje.

Rekao sam mu, ja ne mogu biti broj dva u klubu, mogu biti broj jedan. Ako hoćeš da budem broj jedan, to može. Ti si šef, ti vodiš klub, ti plaćaš. Ja to cijenim, ali ne mogu biti pokriće za odluke drugih.

Želio sam imati slobodu u radu. I mislim da bi napravio dobar posao. jednom mi je rekao "vi stari igrači samo pričate, što ne vodite klub". Odgovorio sam mu da mi volimo klub, a da on gleda interes - ispričao je Hadžibegić.

Kompletan razgovor možete pogledati ovdje.