Mnogo prije nego što je radio pod treneriskim palicama koje su u rukama držali Luis Enrique, Xavi, Rudi Garcia, Luciano Spalletti i Massimiliano Allegri, mladi Miralem Pjanić bio je strastveni fudbalski navijač, spreman izdržati 17-satna putovanja autobusom kako bi gledao svoju voljenu Bosnu i Hercegovinu kako igra.

Zapravo, kada se prisjeti svoje sjajne reprezentativne karijere, njegova sjećanja se odmah vraćaju u djetinjstvo. Fudbal je konstanta u njegovom životu otkad zna za sebe, čak i kada je morao pobjeći od rata u bivšoj Jugoslaviji kako bi se preselio u Luksemburg sa svojim roditeljima kada je imao jedva godinu dana.

- Samo sam krenuo očevim stopama - rekao je Pjanić za FIFA-u, pred polufinale baraža protiv Velsa:

- U Luksemburg smo stigli kao izbjeglice od rata. Moj tata je bio talentovani igrač, a fudbal mu je pomogao da pronađe posao. Radio je kao fizički radnik od 7 do 16 sati, a moja mama je imala posao čistačice od 15 do 22 sata. Kada se moj tata morao brinuti o meni, to se ponekad poklapalo s njegovim treninzima, pa bi me vodio sa sobom. To je ono što je probudilo moju ljubav prema igri.

Oduvijek sam samo želio igrati fudbal i nikada se nisam ustručavao - dodao je Pjanić, koji je za svoju zemlju odigrao 115 utakmica, što ga čini drugim igračem s najviše nastupa u historiji Bosne i Hercegovine, iza Edina Džeke.

Sada kada se povukao iz fudbala, Pjanić može razmišljati o tome koliko su duboko životni preokreti, i historija, oblikovali igrača kojim je postao.

Kao mladić, Pjanić je doživio dosta uspona i padova prije nego što je stigao do vrha. Njegova ljubav prema nacionalnom timu njegovana je od malih nogu, a ima mnogo priča koje to dokazuju.

Njegovo divljenje prema Hasanu Salihamidžiću, kojeg smatra pravim uzorom, zajedno sa zaraznom strašću njegovog oca prema Zmajevima dok su se probijali na međunarodnu scenu, bili su posebno formativni utjecaji. Ukratko, može se sa sigurnošću reći da su podvizi Bosne i Hercegovine bili sastavni dio odgoja diplomca akademije Metz.

- Kad god bi reprezentacija igrala, autobusi bi polazili iz svake zemlje u kojoj su se Bosanci naselili. Svi su se vraćali kući da gledaju utakmice. Kao dijete, putovao sam i do 17 sati autobusom da bih gledao utakmicu i podržao naš nacionalni tim sa svojim tatom. Kada sam iz prve ruke svjedočio svim tim uzbuđenjima na stadionu, počeo sam sanjati da bih i sam jednog dana mogao biti tamo na terenu. Imao sam 11 ili 12 godina i ti trenuci će mi zauvijek ostati u sjećanju - prisjeća se Pjanić.

Njegov san se na kraju ostvario, iako je bio prisiljen donijeti odluku u ranoj dobi, nakon što je predstavljao Luksemburg u U-17 i U-19 uzrastu.

- Imam luksemburško državljanstvo. Sve dugujem Luksemburgu i uvijek ću osjećati duboku privrženost toj zemlji - rekao je Pjanić, koji je također otkrio da ga je 2008. godine čak kontaktirao Raymond Domenech s namjerom da ga angažuje za Francusku.

Međutim, ništa nije moglo skrenuti veznog igrača s puta da obuče dres BiH.

- Već sam bio odlučio! Moji korijeni su u Bosni i uvijek smo poštovali bosanske običaje i tradicije kod kuće. To me je navelo da odaberem tu reprezentaciju. Znam odakle dolazim i gdje sam rođen - kazao je Mali princ.

Sa samo 17 godina, Pjanićev urođeni talenat, koji je bio očigledan od trenutka kada je profesionalno debitovao u Metzu, privukao je interes nekoliko vrhunskih klubova. Godinu dana kasnije, nakon što se pridružio Lyonu, gdje će se zaista ostvariti, veznjak je ispunio ambiciju koju je gajio kao dječak na tribinama u Sarajevu ostvarivši svoju prvu reprezentativnu utakmicu. To se dogodilo u prijateljskoj utakmici protiv Bugarske u kojoj rezultat (poraz 1:2) nije bio važan.

- Nositi taj dres i igrati u tom ekspres loncu od stadiona je nešto zaista posebno jer je cijela publika na nogama, pjeva od početka do kraja. Nikada to neću zaboraviti!

Iako je predstavljao vrhunske klubove, uključujući Romu, Juventus i Barcelonu, i dijelio svlačionicu s nekim od vodećih zvijezda 21. stoljeća, poput Cristiana Ronalda i Lionela Messija, vrhunac Pjanićeve karijere nesumnjivo je bilo Svjetsko prvenstvo u fudbalu u Brazilu 2014. godine, prvo u historiji Bosne i Hercegovine.

- Želio sam da moja karijera bude posebna i da odvedem svoju reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo, što nikada prije nije učinjeno. Ispostavilo se da je to izvanredno i vrlo teško postignuće. Ponosan sam što mogu reći da smo blagoslovljeni zlatnom generacijom.

Na južnoameričkom tlu, njegov tim se činio dobro pozicioniranim za prolazak iz svoje grupe, ali loša sreća uzela je svoj danak. Nakon što smo izgubili od Argentine rezultatom 1:2, ostaje žal za porazom od Nigerije - 0:1. U toj utakmici, Džekin gol nije priznat, a snimke su kasnije pokazale da nije bio u ofsajdu. Međutim, u to vrijeme VAR sistem još nije bio uveden. Turnir smo završili pobjedom od 3:1 nad Iranom, a Pjanić je postigao gol i upisao asistenciju. Njegova generacija će stoga zauvijek ostati upamćena po tome što je odvela svoju zemlju na prvo Svjetsko prvenstvo i ostvarila prvu pobjedu na završnom turniru.

- Još se osvrćemo i pitamo se šta je moglo biti da nam je priznat gol - kaže Pjanić 12 godina kasnije:

- Morate znati kako se nositi i pripremiti za ove turnire. Gledajući unatrag, mislim da se pokazalo naše neiskustvo. Možda smo se mogli nositi s nekim od tih trenutaka malo drugačije. Ali i dalje ima mnogo lijepih uspomena, uključujući moj gol i našu prvu utakmicu protiv Argentine na Maracani. Ne može biti bolje od toga.

Bosna i Hercegovina nije uspjela ponovo osvojiti vrhunac kvalifikacija u Pjanićevim igračkim danima, propustivši i 2018. i 2022. godine. Kada se zavjesa spustila na njegovu igračku karijeru, životopis legende Lyona stoga je brojao samo jednu sezonu na najvećoj svjetskoj sceni - onu koja mu ipak ostaje izvor ogromnog ponosa.

Iako se s ljubavlju može prisjetiti briljantne karijere izgrađene na kombinaciji neumorne radne etike, samopožrtvovanja i prirodnog talenta, bivši bosanskohercegovački reprezentativac sada je, u određenom smislu, ponovo u navijačkom autobusu koji ga je kao dijete vozio po cijeloj Evropi.

Kada njegov dugogodišnji saigrač Džeko bude predvodio njegov tim u Velsu 26. marta u UEFA play-offu za FIFA Svjetsko prvenstvo 2026, Pjanić će biti njihov navijač broj jedan, bodreći ih od kuće.

- Bilo je dosta promjena u reprezentaciji, ali utakmice baraža nikada nisu lake, posebno kada su u gostima - rekao je Pjanić u razgovoru za FIFA-u:

- Ovo su obje utakmice koje morate dobiti. Morate znati kako se nositi s usponima i padovima. Vjerujem u svoju reprezentaciju i svoju zemlju, iako je Vels težak protivnik i neće se predati bez borbe.

Ako Bosna i Hercegovina pobijedi, sljedeću utakmicu će igrati pred domaćim navijačima protiv pobjednika susreta između Italije i Sjeverne Irske, koji će se suočiti s testnim gostovanjem.

- Ako se plasiramo u finale, atmosfera na stadionu i u cijeloj zemlji bit će električna - rekao je Pjanić:

- Bosna nikada nije lako mjesto za igranje gostujućim timovima. Odlazak tamo sa znanjem da je to utakmica odlučujuća za kvalifikacije za vrhunsko takmičenje bit će noćna mora za protivnika.

Pjanić je otkrio da u budućnosti razmišlja i o trenerskom poslu, možda čak i u klupi svoje reprezentacije, ali da je trenutno u potpunosti posvećen očinstvu. Nema sumnje da bi gledanje Bosne i Hercegovine na sljedećem Svjetskom prvenstvu bio prikladan način da svojoj djeci usadi žarku strast koju je u njemu nekada zapalio njegov otac.