Plasman fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo donio je erupciju emocija širom zemlje.

Na ulicama se slavilo i još se slavi, a naš narod je, makar na trenutak, zaboravio svakodnevne probleme i ekonomske pritiske.

U takvoj atmosferi, uspjeh reprezentacije dobio je dimenziju koja nadilazi sport, postavši simbol kolektivnog ponosa.

Reprezentacija je u baražu pokazala ono što joj je dugo nedostajalo: stabilnost, disciplinu i smirenost u ključnim trenucima.

Selektor Sergej Barbez i njegov stručni štab uspjeli su složiti tim koji zna kako pobijediti kada je najpotrebnije.

Međutim, iza euforije se nameće jedna neugodna, ali neizbježna teza. Šta ako je Vico Zeljković zapravo radio dobar posao?

U javnom prostoru njegovo ime godinama je opterećeno kritikama, prije svega zbog povezanosti s Milorad Dodik i percepcije političkog utjecaja na fudbal.

Ipak, rezultati u posljednjem periodu ukazuju na određene pomake koje nije moguće ignorisati. Vidljiv je napredak u infrastrukturnim projektima i uvođenju savremenih tehnologija u domaći fudbalu.

Klupski fudbal također pokazuje znakove oporavka, s bh. timovima koji sve češće ostavljaju konkurentan utisak na evropskoj sceni. Takvi pomaci ne dolaze slučajno i zahtijevaju određeni nivo upravljačke stabilnosti i strateškog djelovanja.

Istovremeno, ostaje očigledan i bolan nedostatak - Bosna i Hercegovina i dalje nema reprezentativan nacionalni stadion. Taj infrastrukturni jaz pokazuje koliko sistem još zaostaje za ozbiljnim fudbalskim državama.

Upravo zato, uspjeh reprezentacije ne smije ostati samo trenutak euforije. Rezultat je ukazao naše potencijale i slabosti.

Ako rezultati postoje, onda zaslužuju racionalnu analizu, bez obzira na prethodne političke ili lične stavove.