"Ovo je Srbija. Budalo, ovo je pošta." Ovaj legendarni grafit najbolje oslikava apsurdnost narativa koji se posljednjih dana, nakon historijskog plasmana Bosne i Hercegovine na Mundijal u SAD-i, Kanadi i Meksiku, plasira iz susjedstva.

Poruka je jasna. Miješate lončiće. Dok dušebrižnici broje krvna zrnca i konstatuju kako "Zmajevi nemaju Srba", teren ispisuje potpuno drugačiju priču.

Da se razumijemo. Reprezentaciji Bosne i Hercegovine ne trebaju "Srbi, Hrvati ili Bošnjaci" po nekom vještačkom ključu. Trebaju joj fudbaleri. Vlasnici pasoša BiH koji imaju želju da brane nacionalne boje. Ljudi koji će ostaviti zadnji atom snage za dres koji nose, baš onako kako to ova generacija radi od prve minute kvalifikacija.

Reprezentacija nije, niti smije biti, popis stanovništva. Pokušaji da se sport svede na demografsku statistiku samo su jalovi napori onih koji ne razumiju ili ne žele da razumiju šta znači timska kohezija.

Sergej Barbarez nije zvao Davida Vukovića u reprezentaciju BiH zato što je on Srbin, već zato što je u tom trenutku svojom formom u Borcu to zaslužio. Vuković je tada odlučio odbiti poziv. Danas, kada je pod komandom Emira Spahića i Sergeja Barbareza izgrađena čvrsta, stabilna i karakterna ekipa, postavlja se pitanje zaslužuje li on sada mjesto među Zmajevima. Odgovor je kratak - ne zaslužuje.

Prije početka kvalifikacija, svjetski statističari su Bosni i Hercegovini davali mizernih tri posto šansi za plasman na Svjetsko prvenstvo. Danas, ti isti statističari brišu svoje prognoze, dok Zmajevi pakuju kofere za Sjevernu Ameriku.

Šok koji je ova generacija priredila fudbalskom svijetu nije plod nacionalnih kvota, već mukotrpnog rada i nove baze koja je stvorena. Oni koji i dalje žele da prebrojavaju imena umjesto da slave uspjeh, neka se vrate onom grafitu s početka. Budalo, ovo nije popis, ovo je fudbal.