U nedjelju (26. april) obilježeno je 40 godina od tragedije koja se dogodila u ukrajinskoj nuklearki nedaleko od mjesta Černobil.

Nekoliko dana nakon toga počela je evakuacija šireg područja oko elektrane i od tada ljudi više nisu prisutni u zoni isključenja kao dosad.

Mali dio, uglavnom starijeg stanovništva, vratio se.

U zoni žive njeni zaposlenici i u nju su, sve do rata, dolazili i turisti. No života nema kao prije.

I to je bila dobra vijest za biljni i životinjski svijet.

Ta tragedija i katastrofa za njih su značile da se mogu vratiti u prostore u kojima su nekad živjele. No, morale su se prilagoditi, jer žive u prostoru punom takozvanih hot spotova - mjesta na kojima je radijacija iznimno jaka.

Godinama su istraživači dokumentirali čudna, uvrnuta stabla, lastavice s tumorima i čak jezivu crnu gljivu koja živi unutar radioaktivnih ruševina samog zdanja reaktora.

Neka su se stvorenja možda prilagodila kako bi se bolje nosila s kontaminacijom no ovu je ideju jako teško dokazati i još uvijek se o njoj prilično žestoko raspravlja.

Nedavno su istraživači istaknuli i druge razloge zašto su se neke životinje možda uspješno razmnožile u ovom ranjenom krajoliku.

Pablo Burraco, naučnik sa Doñana Biological Station, i njegove kolege posjetili su Černobil i okolna područja mnogo puta tokom godina i pritom su uvijek uzimali uzorak iste životinje - žabe.

Godine 2022. objavili su rad koji pokazuje da su žabe unutar zone isključenja u prosjeku tamnije od onih izvan zone. Fokusirali su se na lokacije gdje su nivoi zračenja bili naročito visoki neposredno nakon nesreće 1986. godine.

Njihova hipoteza, za koju Burraco naglašava da i dalje ostaje hipoteza, je da tamna boja nekih žaba, pripisana višim nivoima melanina u njihovim tijelima, nekako može djelovati kao zaštitna barijera, smanjujući učinke zračenja, te da su tamnije žabe bolje prošle nakon nuklearne katastrofe. No, za to još nema čvrstog dokaza.

Drugi istraživač, biolog Timothy Mousseau sa Univerziteta Južne Karoline, kritičan je prema istraživanju o žabama.

Kaže da uzorkovanje žaba nije bilo dovoljno sveobuhvatno da bi pokazalo razliku između onih unutar i izvan zone isključenja, tvrdeći da tamna boja kože ne podudara s trenutnim nivoima radioaktivnosti oko mjesta černobilske katastrofe, piše BBC.

Druga naučnica, radiobiologinja Carmel Mothersill, profesorica emerita na Univerzitetu McMaster, kaže da je rad iz 2022. "čvrst" u pogledu metodologije te ističe da su autori oprezni u tumačenju podataka.

Ovaj spor je klasičan primjer neslaganja koji godinama postoje među naučnim istraživačima černobilske divljine.

Prvo je pitanje reakcija - kako znati da je neko neobično obilježje otkriveno na organizmu uzrokovano baš izloženošću zračenju, a ne, recimo, drugim onečišćivačima u krajoliku, kao što su teški metali, za koje je također poznato da zagađuju područje?

Slične rasprave prate izvještaji o genskim obrascima u genomima divljih pasa koji žive oko Černobila, primjera radi.

Nema čvrstih dokaza da su promjene uzrokovane njihovom izloženošću zračenju.

Studije su također pokazale da poljske voluharice koje žive na kontaminiranim mjestima oko Černobila nose više nivoe genetske raznolikosti u svojim mitohondrijima - sićušnim generatorima energije unutar njihovih stanica - u poređenju sa onima u nekontaminiranim područjima.

Te bi se razlike mogle pripisati mutacijama uzrokovanim izloženošću zračenju, ali mogli bi djelovati i drugi faktori.

Mothersill ističe da su mnoga stabla bora, koja su naročito osjetljiva na zračenje, uginula nakon izloženosti radioaktivnom otpadu. Na nekim su mjestima breze preuzele prevlast, kaže ona, stvarajući potpuno drugačiju vrstu šume.

- Ona je puna drveća i životinja, ali nije ista kao prije nesreće. Životinje koje tamo žive prirodno će različito reagirati na taj promijenjeni okoliš i to samo po sebi, a ne nužno zračenje, može objasniti razlike u tim životinjama - smatra ona.

Jedna ključna promjena koja je možda imala važan učinak na divlje životinje blizu Černobila je iznenadno povlačenje ljudi.

U područjima koja su nekada bila naseljena ljudima sada lutaju vukovi, medvjedi i bizoni. Populacije jelena, divljih svinja i losova procvale su.

Čak se procjenjuje da je broj vukova u zoni isključenja sedam puta veći nego u okolnim prirodnim rezervatima, a razlog za to je, nagađa se, obilje plijena.

Neke vrste, uključujući euroazijskog risa, također su se vratile na to područje i to nakon što su nestale mnogo prije nesreće.

Smeđi medvjedi nisu viđeni u ovom dijelu svijeta više od stotinu godina, sve dok ih fotozamka nije snimila unutar zone isključenja 2014.

I, poznato je, grupe pasa koji očito potječu od kućnih ljubimaca napuštenih nakon katastrofe 1986. također su brojne u ovom području.

Stražari koji su plaćeni da spriječe ilegalan ulazak ljudi u zonu isključenja poznati su po tome da se brinu za čupavce.

Ostavimo li druge faktore po strani, je li moguće da su se biljke i životinje blizu Černobila zapravo evoluirale kako bi se nosile sa zračenjem?

Ovo je jedna od najkontroverznijih tvrdnji od svih.

Neka neobična obilježja tih organizama mogla bi se opisati kao prilagodbe u evolucijskom smislu - tj. stvari koje su naslijedili i koje im daju prednost u njihovom okolišu.

Postoje naznake da se to dogodilo. Studija iz 2012, primjera radi, pronašla je dokaze da su se soje uzgojene u području Černobila prilagodile kako bi se bolje nosile i s radioaktivnošću i sa stresom teških metala. Te poljske voluharice koje nastanjuju Černobil također su pokazale veću otpornost na oštećenje DNK-a.

Za Mothersill je važno razlučiti jesu li se mutacije koje su se pojavile u biljkama i životinjama neposredno nakon nesreće prenosile na sljedeće generacije tih organizama, čak i dok su nivoi zračenja u okolišu vremenom padale.

Na to opet upućuje trag u onim poljskim voluharicama. Istraživanje iz 2006. otkrilo je da su se aberacije u hromozomima životinja zadržale kroz uzastopne generacije, čak i kada su voluharice odnesene iz Černobila i puštene da se razmnožavaju u laboratoriju bez kontaminacije.

No to ne polazi za rukom svim vrstama. Nedavna istraživanja pokazala su da kombinacija topline koju emitira radioaktivna kontaminacija i rastućih temperatura uzrokovanih klimatskim promjenama zajedno stvara sve veći pritisak na lastavice koje žive oko Černobila, što im može otežati preživljavanje kako globalno zatopljenje bude napredovalo.

Priča o tome kako je Černobil utjecao na divlje životinje složena je, tvrdi Jonathon Turnbull, geograf sa Univerziteta Durham.

Ne možete jednostavno reći da priroda u zoni isključenja cvjeta ili odumire, kaže on.

- Postoji spektakularna priča "Černobil je promijenio sve" - ali ona ne ide baš duboko - pojasnio je.

Umjesto toga, postoji cijeli niz suptilnih učinaka i reakcija. Tamošnji ekosistem doživio je strašnu katastrofu, ali je nastavio živjeti i rasti.