Najdublje stvarnosti ljudskog postojanja često su upravo one koje se nikada ne mogu izmjeriti ili kvantificirati. Mudrost. Ljepota. Istina. Suosjećanje. Hrabrost. Ljubav. Usamljenost. Tuga. Borba da se suočimo s vlastitom smrtnošću. Život koji ima smisao, piše Chris Hedges, američki novinar, pisac, komentator i prezbiterijanski svećenik u tekstu naslovljenom "Trump nema dušu".

Ali možda je najveća zagonetka sam koncept duše. Imamo li dušu? Imaju li društva dušu? I, ono najosnovnije, što je zapravo duša?

Filozofi i teolozi poput Platona, Aristotela, Augustina i Schopenhauera, stoljećima su se hvatali u koštac s tim pojmom. Schopenhauer je tu mističnu silu unutar nas radije definirao kao volju, dok je Sigmund Freud koristio grčku riječ psyche. Ipak, većina je prihvatila da, bez obzira na definiciju, neka verzija duše postoji.

I dok je koncept duše često neuhvatljiv, bezdušnost je vrlo jasna. Bezdušnost znači da je nešto unutar čovjeka mrtvo. Osnovni ljudski osjećaji i veze su ugašeni. Onima bez duše nedostaje empatija. Viđao sam bezdušne ljude u ratu, one toliko unutrašnje otvrdnule da ubijaju bez ikakvog vidljivog osjećaja ili grižnje savjesti.

Bezdušni postoje u stanju nezasitnog samobožavanja. Idol koji su podigli sami sebi mora se neprestano hraniti i zahtijeva beskrajan niz žrtava. Traži potpunu pokornost i poniznost, onakvu kakvu javno gledamo na Trumpovim sastancima kabineta. Psiholozi bi, vjerujem, takve ljude definirali kao psihopate.

Ovo ne pišem da bih potaknuo filozofsku raspravu, već da bih upozorio što se događa kada oni bez duše prigrabe moć. Želim pisati o onome što se gubi i o posljedicama tog gubitka. Želim vas upozoriti da smrt, naša smrt — bilo kao pojedinaca ili kao kolektiva — onima bez duše ne znači apsolutno ništa. To ih čini veoma, veoma opasnim.

Ljudi koji nemaju dušu nemaju ni pojam o vlastitim ograničenjima. Hrane se bezdanim i varljivim optimizmom, dajući svojim najokrutnijim djelima i najtežim porazima privid dobrote, uspjeha i morala.

Paul Woodruff u svom remek-djelu "Pobožnost: Obnova zaboravljene" vrline piše kako oni bez duše nemaju kapacitet za strahopoštovanje, divljenje, poštovanje i sram. Oni vjeruju da su bogovi.

Bezdušni ne mogu racionalno odgovoriti na stvarnost. Žive u zatvorenim svjetovima u kojima čuju samo vlastiti glas. Građanski, porodični, pravni i vjerski rituali koji nas ostale podsjećaju na našu zajedničku ljudskost i tjeraju nas da se barem na trenutak ponizimo, njima su potpuno besmisleni. Oni ne mogu vidjeti jer ne mogu osjećati.

Zarobljeni narcisizmom, pohlepom, žudnjom za moći i hedonizmom, oni ne mogu donositi moralne izbore. Moralni izbori za njih ne postoje. Istina i laž su identične. Život je tek obična trgovina: Je li ovo dobro za mene? Čini li me moćnim? Pruža li mi zadovoljstvo? Takav zakržljali život izopćuje ih iz moralnog svemira.

Ljudska bića, pa čak i djeca, za bezdušne su samo roba, predmeti koje treba iskoristiti za profit ili užitak. Vidjeli smo tu bezdušnost u spisima o Epsteinu, ali nije u pitanju bio samo on. Veliki dijelovi naše vladajuće klase, uključujući milijardere, financijere, medijske zvijezde i političare, smatraju nas bezvrijednima.

Tukidid je to razumio. Strahopoštovanje nije religijska, već moralna vrlina. Woodruff piše da je strahopoštovanje prema zajedničkim idealima jedina stvar koja nas može povezati. To je jedina osobina koja osigurava međusobno povjerenje i podsjeća nas što znači biti čovjek. Podsjeća nas da postoje sile koje ne možemo kontrolirati niti razumjeti, sile života koje nismo mi stvorili i koje moramo štititi — uključujući i prirodu. To su sile koje nam daju trenutke onoga što u religiji zovemo milošću.

Woodruff još kaže da, ako želite mir u svijetu, ne molite se da svi dijele vaša uvjerenja, već se molite da svi budu puni strahopoštovanja.

Trumpovo slavljenje samoga sebe vidi se u njegovom zakržljalom rječniku punom superlativa i rebrandiranju nacionalnih spomenika. On ruši dijelove Bijele kuće da bi izgradio ogromnu dvoranu od 400 miliona dolara, predlaže memorijalni luk u čast samome sebi koji bi bio veći od onoga kojeg je podigao diktator u Sjevernoj Koreji. Planira vrtove s kipovima ljudi koje on smatra prikladnima, naravno, uz svoj vlastiti kip. Njegovo lice krasi zidove saveznih zgrada, a njegovo ime se dodaje na institute za mir i ratne brodove.

To su spomenici pervertiranoj etici i unutrašnjoj praznini bezdušnih. Pravi spomenici i svetišta posvećena pravdi i žrtvi, koji od nas traže poniznost, njima su potpuno neshvatljivi. Bezdušni nemaju osjećaj za estetiku, mjeru ili sklad. Što veće, što kičastije i što više zlata, to bolje. Oni žele istisnuti sve ostale i prinijeti nas kao žrtvu vlastitom kultu.

Kada bezdušni vode rat, to je samo još jedan način da podignu spomenik sebi. Kada rat krene loše, oni ne vide stvarnost, već traže još više nasilja i razaranja. Što više ne uspijevaju, to su uvjereniji da su izdani i više tonu u tiranski bijes.

Trump, suočen s porazom, udarat će oko sebe kao ranjena zvijer. Nije mu važno koliko će ljudi patiti i umrijeti, niti koje oružje mora biti upotrijebljeno. On mora trijumfirati, ili barem ostaviti takav privid.

Otac Zosima u romanu "Braća Karamazovi" Dostojevskog postavlja pitanje: "Što je pakao?" i odmah odgovara da je to patnja zbog nemogućnosti da se voli.

To je udes bezdušnih. U svojoj vlastitoj bijedi, oni pokušavaju svoj pakao učiniti našim.