Ovih dana svjedočimo potpunom rasulu bošnjačke politike. Afera "Spengavanje", seksualni skandali povezani sa konkursima u policiji, a na kraju - vijest da su Milorad Dodik i njegovi najbliži saradnici oslobođeni američkih sankcija.

Za "spengavanje" smo dobili mlaka i nemušta opravdanja, a za seksualne ucjene i afere - ko zna, možda će, s obzirom na liberalni duh koji prevladava unutar Trojke, uslijediti objašnjenje da je riječ o svojevrsnoj "seksualnoj revoluciji". Ako već ne možemo ući u Evropsku uniju sprijeda, Trojka nas, izgleda, pokušava uvesti straga.

Ali kako, zaboga, opravdati činjenicu da su za vrijeme njihove vlasti Dodiku, njegovoj porodici, firmama i najbližim saradnicima ukinute sankcije? Sjedinjene Američke Države su, ne tako davno, jasno dale do znanja da Dodik mora biti zaustavljen, pa i uhapšen. No, tome su se protivili upravo Elmedin Konaković i Predrag Kojović, pozivajući se na "racionalnost" i "smirivanje tenzija".

I, kao što to obično biva, kada Amerikanci uvide da oni koji navodno brane državu zapravo s njom trguju - kompromis postaje neminovan. Tako su se, čini se, lako nagodili s Dodikom.

Trojka, koja već sedmicama ponavlja da je Dodik "prošlost" i da odlazi u ropotarnicu povijesti, danas je dobila političku šamarčinu. Ostat će zapisano da je upravo u njihovom mandatu - i to dok je na čelu Ministarstva vanjskih poslova Elmedin Konaković, čovjek koji se hvali da u telefonu ima "stotinu najvažnijih svjetskih političara" - Dodiku ukinute sankcije.

Suština sankcija bila je da izoliraju Dodika i SNSD. A rezultat? Upravo suprotan: sada su finansijski ojačani, oslobođeni sankcija, i spremni da bez problema pobijede na predstojećim izborima u RS-u.

Mandat Trojke ostat će upisan crnim slovima u savremenoj povijesti BiH. Ne samo zato što su Dodik i njegovi saradnici oslobođeni sankcija, već zato što su - kako i sam Dodik s ponosom reče - omogućili Srbima i Hrvatima da razvale osnovne poluge vlasti u Bosni i Hercegovini.

Ali šta, zapravo, očekivati od Trojke i Denisa Bećirović koji je za predstavnika BiH pri Ujedinjenim nacijama imenovao Zlatka Lagumdžiju - čovjeka koji je do prije nekoliko godina (a možda i danas) neumorno ponavljao da je "Kina ključna za budućnost BiH", i da su svi koji misle drugačije – bez vizije i svijesti o globalnim procesima.

Dok je takav čovjek imenovan na tako osjetljivu poziciju, dok se s jedne strane maše antiruskom retorikom, dok Konaković šalje Rubiju pisma i naivno ga pita da "zatraži od Rusije prekid podrške separatistima u BiH", dok se Bećirović hvali tobožnjim "garancijama svjetskih lidera", s druge se u najvažnije diplomatske fotelje postavljaju ljudi čije su političke simpatije godinama bile bliže Pekingu nego Washingtonu. Prije će biti da ovdje vrijedi ona stara: prva ljubav zaborava nema. Ocvali komunisti, koji su u Trojci pronašli političko utočište, teško se mogu odvojiti od Kine i majčice Rusije. Naravno, treba se sjetiti i Alkalaja, ambasadora BiH u Washingtonu koji, umjesto da se prihavati posla, uglavnom poput kakvog analitičara više bavio pričom o tome kako treba lobirati kod Trumpa. 

Sabina Ćudić, koja, prema tvrdnjama Peđe Kojovića, "u američki Kongres ulazi kao u svoju kuću", izgleda da ovaj put nije uspjela. Gucci cipelica očito je naletjela na tvrda vrata američkog Kongresa, a Konakovićev imenik, kako se čini, ostao je - kratak. Doduše, po svemu što smo vidjeli najčešće ga je i koristio da zove mađarskog kolegu, ujedno jednog od najvećih Dodikovih i Vučićevih saveznika. Iako je Konaković u avgustu ove godine najavio da Dodiku slijedi "novi udar iz Kongresa" i da su "ugasili njegovo lobiranje", izgleda da se ugasio - telefon ministra Konakovića. 

S bivšim se državnim sekretarom SAD-a Blinkenom bh. ministar vanjskih poslova uspio fotografisati, a i pohvaliti ovdašnjoj javnosti kako ga taj Amerikanac cijeni, pa čak i pita "stigne li igrati košarku", dok je sadašnjeg - Marca Rubija, vidio tek na televiziji. 

"Blinkene, daj mi Rubija..." - možda zvuči kao šala, ali danas je to suština bošnjačke politike: molba bez odgovora, na telefon koji više niko ne diže. 

Kako je Trojka radila, odnosno – kako zapravo nije radila, najbolje pokazuje činjenica da je njihov šef, tadašnji američki ambasador u BiH Michael Murphy, prije odlaska jednostavno digao ruke od njih. 

Ipak, nije red likovati. Situacija je krajnje ozbiljna. Umjesto uzaludnog traženja opravdanja, vrijeme je da se bošnjačka politika pogleda u ogledalo. Jer ono što se danas predstavlja kao "realna politika", zapravo je politika kapitulacije s osmijehom.

Vrijeme je da se prestane mjeriti patriotizam brojem slika sa stranim diplomatama i brojem kontakata u telefonu. Država se ne gradi hvalisanjem, nego znanjem, dosljednim i ozbiljnim radom. A Trojka je, nažalost, pokazala da joj toga najviše nedostaje.