Mula Mustafa Bašeskija u svom Ljetopisu bilježi da "Bošnjaci sporo pameti dolaze". Ta opservacija, koliko god zvučala grubo, u savremenom političkom trenutku djeluje gotovo proročanski. Bošnjačka intelektualna i politička svijest već duže vrijeme pokazuje znakove duboke dezorijentacije, odvojenosti od realnih odnosa moći i globalnih procesa koji direktno utječu na sudbinu Bosne i Hercegovine.

Slučaj Milorada Dodika tu konfuziju ogoljava do kraja. Godinama se u javnosti ponavljala tvrdnja da je Dodik politički završen, dok je on paralelno gradio međunarodnu mrežu savezništava i legitimizacije. Njegovi susreti s Benjaminom Netanyahuom, Viktorom Orbanom, kao i prisustvo molitvenom doručku s Donaldom Trumpom, ne mogu se posmatrati kao protokolarni incidenti, već kao elementi dugoročne političke strategije. U tim susretima Dodik dosljedno gradi narativ prema kojem Srbi, navodno, ne mogu živjeti s Bošnjacima u zajedničkoj državi, analogno izraelsko-palestinskom sukobu. Takav diskurs nailazi na razumijevanje u svijetu u kojem međunarodno pravo sve više gubi snagu, a granice se preoblikuju kroz interes, moć i političko nasilje.

Važno je naglasiti da Dodik plan otcjepljenja Republike Srpske nikada nije skrivao. Naprotiv, on ga sistematski razvija još od perioda prije rata u Ukrajini, čekajući povoljan međunarodni trenutak. Prema brojnim indicijama, već postoji krug država koje bi u određenim okolnostima bile spremne priznati eventualnu secesiju bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska. U takvom globalnom kontekstu Bosna i Hercegovina suočava se s ozbiljnom prijetnjom vlastitom teritorijalnom integritetu.

Međutim, ključno pitanje nije Dodik niti Republika Srpska. Njegova je uloga da slijedi vlastiti politički projekt. Suštinsko pitanje odnosi se na političke i društvene ciljeve Bošnjaka. Šta artikulira njihova akademska zajednica i politička elita. Sudbina Bosne i Hercegovine ne zavisi presudno od Dodika, već od Bošnjaka, jer bez njih se u ovoj zemlji ne može oblikovati nijedan održiv politički proces. To, međutim, pretpostavlja politički osviještene i odgovorne aktere.

U tom kontekstu posebno zabrinjava pojava bošnjačkih intelektualnih i političkih krugova koji se fascinirano divе srpskim ideološkim konstrukcijama i tvrdnjama o pobuni protiv globalizma i novog svjetskog poretka. Takvi diskursi, često prožeti kvazireligijskim i antizapadnim narativima, lišavaju Bošnjake njihovih državotvornih i nacionalnih dimenzija te bošnjačku političku svijest svode na teološko-identitetski okvir. Ne uviđaju da Srbi već svoje strateške ciljeve ostvaruju kroz zapadne strukture i saveze, dok Bošnjacima prodaju iluzije o "raju Istoka". Na taj način realna politika zamjenjuje se ideološkim konstrukcijama koje nemaju uporište ni u povijesnom iskustvu ni u savremenoj političkoj realnosti.

Poseban problem predstavlja način na koji se u tim krugovima reinterpretira političko naslijeđe Alije Izetbegovića. Njegova politika bila je jasno usmjerena ka očuvanju demokratske, cjelovite i međunarodno priznate Bosne i Hercegovine, u kojoj će bošnjački narod biti ravnopravan politički subjekt. Kompromis je u toj politici imao svoje mjesto, ali isključivo kao dvosmjeran proces u kojem nijedna strana ne odustaje od vlastite političke egzistencije. Savremeni zagovornici strateških saveza, međutim, svode tu politiku na jednostrane ustupke, zanemarujući činjenicu da bi prihvatanje takvih koncepata značilo povratak na pozicije koje bi Bošnjaci imali i da je prihvaćena krnja Jugoslavija. Riječ je o povijesnoj opciji koju je Izetbegović svjesno odbacio, jer je podrazumijevala trajnu političku podređenost Bošnjaka unutar hegemonijskog srpskog nacionalnog okvira.

Povijesno iskustvo jasno pokazuje da su pokušaji srpsko-bošnjačkih političkih saveza u pravilu završavali na štetu Bošnjaka. Ti savezi nisu propadali zbog bošnjačke političke neodgovornosti, već zbog činjenice da bosanski Srbi, kao nosioci autentičnog srpskog nacionalizma, nisu bili spremni prihvatiti Bošnjake kao ravnopravne političke partnere. Saradnja Mehmeda Spahe i Milana Stojadinovića u periodu od 1935. do 1938. godine može se promatrati kao primjer mogućeg političkog kompromisa. Međutim, upravo zbog politike ustupaka muslimanima Stojadinović je došao u otvoreni sukob s dominantnim srpskim političkim krugovima, koji su tražili njegovu političku eliminaciju. Ta činjenica jasno pokazuje granice svakog pokušaja bošnjačke ravnopravnosti unutar političkog poretka oblikovanog prema interesima srpskog nacionalizma.

Sličan obrazac ponovljen je 1991. godine, kada je tzv. povijesni sporazum između srpskog rukovodstva i tadašnje Muslimansko-bošnjačke organizacije, uz ključnu ulogu Slobodana Miloševića, doveo do fragmentacije bošnjačkog političkog korpusa. Umjesto stabilizacije odnosa, taj sporazum produbio je jaz između dželata i žrtave, dodatno oslabljujući Bošnjake u presudnom povijesno - političkom trenutku.

Ova povijesna konstatacija ne znači da Bošnjaci trebaju voditi antisrpsku politiku. Naprotiv, racionalna politika podrazumijeva prihvatanje realnosti da su Srbi dio savremene bosanskohercegovačke državne strukture i da bez njih nije moguće održivo funkcioniranje države. No, racionalnost politike ne ogleda se u samoodricanju. Politička ideja vodilja mora biti ono što je ispravno, dugoročno održivo i politički spasonosno za Bošnjake. U tom smislu, Srbi ne mogu biti nosioci bošnjačkog političkog projekta, niti njegov garant.

Bosna i Hercegovina se danas ne suočava prvenstveno s vanjskim prijetnjama, već s problemom unutrašnje bošnjačke političke i intelektualne zrelosti. Ako Bašeskijina rečenica do sada nije bila ozbiljno procesuirana unutar bošnjačke političke misli, vrijeme za to je sada. Ne kao čin samoprezira, već kao poziv na političko sazrijevanje. Spora pamet nije sudbina, ali ignoriranje povijesnog iskustva jeste izbor.