U ekskluzivnom intervjuu za Faktor, politički analitičar Davor Gjenero nudi analizu bosanskohercegovačke stvarnosti, secirajući mandat odlazećeg visokog predstavnika Christiana Schmidta i sve očitiji sukob vizija Amerike i Evropske unije koji se prelama upravo preko Bosne i Hercegovine.

Gjenero otvoreno govori o tome zašto se u posljednje vrijeme određeni krugovi trude uvući Katoličku crkvu u priču o fragmentaciji države i kakva se opasna igra krije iza tog pokušaja.

Poseban fokus stavljen je na "zagrebački čvor" i bitno različite pristupe dvojice ključnih aktera hrvatske politike. Gjenero pojašnjava zašto predsjednik RH Zoran Milanović, u svom specifičnom stilu, postaje najglasniji zagovornik trećeg entiteta, dok premijer RH Andrej Plenković ne podržava taj model.

Kroz razgovor se precizno definira i stvarni odnos snaga između dva HDZ-a, otkrivajući koliko Zagreb uistinu ima utjecaj na poteze Dragana Čovića. 

Ovo su samo neka od ključnih pitanja kojih smo se dotakli u opširnom razgovoru, u kojem je Gjenero analizirao i brojne druge aspekte koji kroje budućnost Bosne i Hercegovine.

- Institucija visokog predstavnika nije savršena, a ni Christian Schmidt nije bio akter bez grešaka i mana. Ipak, ne čini mi se da je njegov mandat bio "kontroverzan", niti da je on bio nedosljedan, a razočaran sam s reakcijama na način na koji je završio mandat jer mi se čini da neki od onih koji se vesele kraju tog mandata zapravo ne vide konsekvence sukoba između SAD-a i EU-a o koncepciji rješavanja bosansko-hercegovačkog problema.

Jasno mi je da Dodik i njegovi sljedbenici pjevaju i slave, da slave svi kojima je cilj poticanje centrifugalnih procesa u BiH, ali sam razočaran ponašanjem - stavom pojedinih bošnjačkih i hrvatskih političkih elita, kojima bi jedinstvo, održivost i funkcionalnost Bosne i Hercegovine kao države trebalo biti cilj.

Schmidt je ozbiljan političar, ali prije svega visoki državni službenik i pravnik. Mandat je preuzeo od austrijskog diplomate, koji je istovremeno bio i lider slovenske nacionalne manjine u Austriji Valentina Inzka. Inzko se s "puno skrupula" odnosio prema "bonskim ovlastima" i mogućnosti da sam, kao vrhovni civilni autoritet u državi, usvaja uredbe sa zakonskom snagom. Ipak, posljednjeg dana svog dugačkog desetljetnog mandata odlučio se u krivično zakonodavstvo unijeti odredbe o kažnjavanju negiranja genocida i veličanja ratnih zločina. Jedino problematično u toj njegovoj uredbi je bilo to što ju je donio, a da nije imao mogućnost provesti je.

Schmidt se mučio s provođenjem Inzkove ostavštine i suočavao se s diskfunkcijama bosansko-hercegovačgog pravosudnog sistema. Doduše, eliminirao je Dodika s mjesta entitetskog predsjednika, ovaj je priznao presudu Suda BiH i održani su novi izbori, ali je Dodik sklopio i dogovor s administracijom predsjednika Trumpa i izbjegao međunarodne sankcije koje su mu bile nametnute. Disfunkcija pravosudnog sistema pokazala se u činjenici da uprkos presudi Suda BiH kojom je isključen sa svih javnih dužnosti, Dodik nije odustao od pozicije stranačkog lidera, a njegovu želju da očuva taj ključan položaj "legalizirala" je protivzakonita presuda suda koji je pod Dodikovim utjecajem.

Neki kontroverznim smatraju odluku visokog predstavnika u izbornoj noći 2022, kad je nametnuo promjene u vezi s ostvarivanjem pasivnog biračkog prava. Međutim, meni se čini da je u tom slučaju Schmidt djelovao minucizono, izbjegao je utjecati na predizbornu kampanju i nije štetio demokratskim procesima i zaoštravao odnose prije izbora, a promjenu je proveo u trenutku kad je većina političara i javnosti bila zaokupljena interpretacijom izbornih rezultata. To su, međutim, bila neka sretnija vremena razumijevanja između SAD-a i EU-a, vremena kojih više nema.

Iako je u većem dijelu svog mandata Schmidt uživao podršku američke ambasade i ambasadora Michaela Murphyja, a imao je određene probleme s politikom nekih od evropskih država, sada je situacija bitno drugačija. Izgleda da je evropska rezerva prema načinu na koji je ugovoren projekt Južne plinske interkonekcije, ali još više ustrajanje Schmidta na zamrzavanju državne imovine u BiH, koju je uspostavio još visoki predstavnik Paddy Ashdown početkom dvijehiljaditih, ključ razumijevanja izvora nepovjerenja SAD-a u aktuelnog visokog predstavnika.

Razlog, naravno, nije samo odnos prema energetskoj politici i to što je Dodik shvatio da, ako želi pokušati održati integriranost "svog" entiteta u srpsko-ruski energetski sistem, mora prihvatiti izmicanje ruskih energetskih škara koje su stiskale Federaciju.

Naravno, uz saglasnost za energetsku podjelu BiH, ključ prihvatljivosti Dodika u "novom formatu" za američku politiku ima i svoj "ideološki" oslonac, a on je u vezi s odlukom SAD-a da potaknu "identitetske razlike" među trima nacionalnim zajednicama u BiH i primijene na Bosnu neprimjenjivi "huntingtonski model" "civilizacijskog sukoba". Taj model je potka za odustajanja od cjelovitosti i multikulturalnosti BiH, koja je njeno tradicionalno obilježje, i prihvaćanje koncepta stvaranja triju odvojenih zatvorenih političkih entiteta koji negiraju činjenicu da je BiH znatno više nego puki zbroj vrijednosti triju političkih zajednica, da postoji relevantna "dodana vrijednost" koja karakterizira Bosnu i Hercegovinu.

- Schmidtov je poraz odraz globalnih političkih odnosa, posljedica je slabljenja evropskog utjecaja na javne politike u svom okruženju, a to je li to i velika pobjeda Milorada Dodika, a time i Vučića i Putina, vidjet ćemo nakon što Vijeće za izgradnju mira izabere novog visokog predstavnika. Neka od imena, koja su u igri, najavljuju upravo takav pesimistični scenarij, najavljuju mogućnost da bi budući visoki predstavnik mogao igrati ulogu zagovornika tog procesa političke getoizacije u BiH.

- Do pred nekoliko mjeseci američka je politika prema BiH u svom fokusu imala Vašingtonski sporazum što su ga u proljeće 1994. postigli politički predstavnici Bošnjaka i Hrvata, s idejom da mu se nakon završetka agresije na BiH pridruže i bosanskohercegovački Srbi. Ideja je bila organizacija jedinstvene, ali visoko decentralizirane države, podijeljene na kantone koje nisu kreirane prema etničkim kriterijima ili rezultatima rata, nego prema geografskim, ekonomskim i povijesnim mjerilima, očuvanje multietničke strukture države i rješavanje temeljnih pitanja zaštite ljudskih prava, pa i nacionalnih prava i sloboda, na tim nižim nivoima, i organizacija centralne državne vlasti na osnovu konsocijacijskih načela.

Dakle, uz zaštitu prava svih triju nacionalnih zajednica (na osnovu presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić - Finci, valja dodati i Ostale, namjerno pisane s velikim O), kao zajednice koja ima pravo na to da sama bira svoju elitu, a obaveza političkih elita je da nalaze međusobne kompromise i da se brinu o očuvanju onoga što je "dodana vrijednost" Bosne i Hercegovine kao državne zajednice.

Nažalost, u Daytonu je prevladalo pragmatično rješenje, Federacija je ostala kao "entitet", a pridružen joj je drugi manji entitet. Za razliku od decentralizirane Federacije koja je funkcionirala kao složena država, drugi entitet je bio unitarna država, a vlast je formirana tako kao da je nacionalna homogenost nešto što je tradicionalno i poželjno u tom entitetu, a ne da je to posljedica intenzivnog ratnog razaranja, etničkog čišćenja, pa i genocida (čini mi se, ne samo u Srebrenici).

- U državi nije moguće sve regulirati zakonima i ustavom, neke stvari se moraju podrazumijevati i proizlaziti iz nacionalne političke kulture. Jedna od takvih stvari u konsocijacijskoj zajednici mora biti pravo da svaka zajednica može sama birati svoju elitu. Ne čini mi se da je dobro rješenje hipernormiranje, a da bi tim pretjeranim normiranjem ionako bilo teško postići to da se unaprijed osigura da će doista neka zajednica imati garanciju da sama bira svoju elitu. Stvari valja rješavati kroz političku kulturu, a u jednom se trenutku činilo da su procesi, barem kad je riječ o položaju Hrvata u Federaciji i BiH, krenuli u tom smjeru. Obje "strane" u bošnjačkoj političkoj areni, i SDA s predsjednikom Bakirom Izetbegovićem, koji je jasno atribuirao odgovornost za "slučaj Komšić" na protivničku stranku, na SDP, i Trojka, s rezervom su reagirali na kandidaturu Slavena Kovačevića, kao aktera koji bi trebao nastaviti "Komšićevu tradiciju".

Dakle, obje relevantne strane vjerovatno će na izborima za Predsjedništvo nastojati spriječiti odljev svojih glasača prema Kovačeviću. Istovremeno, događa se i druga dobra stvar: počinje svojevrsna politička pluralizacija unutar hrvatske zajednice u BiH, dakle postoji uvjerenje da podjela glasova između dva hrvatska kandidata neće rezultirati time da Hrvati u BiH ostanu bez člana Predsjedništva po svom izboru. To se čini daleko boljim rješenjem, nego li ustrajanje na kompliciranom modelu "zaštite legitimnog izbora", koji bi mogao stvoriti više negativnih popratnih pojava.

- Odavno, praktički odmah nakon smrti predsjednika Tuđmana, u vrijeme dok je šef HDZ-a BiH bio Ante Jelavić, ta je organizacija izbjegla potpunoj kontroli matične stranke iz Zagreba. Uostalom, Jelavić se još u martu 1999. javno sastao s Ivicom Račanom, tadašnjim šefom opozicije, za kojeg je već tada bilo jasno da je budući premijer, a rezultat sastanka je bila zajednička izjava kako obje strane nisu za treći entitet, nego za to da Hrvati budu konstitutivni na teritoriju cijele BiH. Kao što je taj Jelavićev sastanak s Račanom vjerovatno organiziran "iza leđa" stranačkoj centrali na Trgu žrtava fašizma, tradiciju kreiranja politika autonomno od Zagreba dodatno je razvio Dragan Čović.

Sjetite se samo izbora na kojima su se suočili dotadašnji predsjednik Ivo Josipović i HDZ-ova Kolinda Grabar Kitarović, koja je u prvom krugu ostala bez podrške HDZ-a BiH, a tek je nakon "promjene retorike" u drugom krugu dobila tu podršku.

HDZBiH ima zagarantirano finansiranje mimo izvora centrale HDZ-a u Hrvatskoj, ima komunikaciju s drugim hrvatskim strankama, a naročito s predsjednikom Milanovićem, koji je daleko skloniji konceptu "trećeg entiteta" nego li krug oko Andreja Plenkovića, a Milanović je u više situacija predbacio Čoviću da ga je on kao nekoć premijer, a sada kao predsjednik, više podržavao nego li ijedan HDZ-ov funkcioner, a da uprkos tome on i njegovi glasači u BiH podržavaju hrvatski HDZ.

Iz toga što cijelo biračko tijelo HDZ-a BiH ima hrvatsko državljanstvo i pravo glasa na izborima u Hrvatskoj, i na parlamentarnima, gdje čine ključni dio biračkog tijela takozvane "dijaspore", koja bira dva zastupnika u Saboru, i na predsjedničkim izborima, proizlazi da Čović ima više moći u odnosu na centralu stranke u Zagrebu, nego li centrala na njega.

Dodajmo tome da je golem utjecaj HDZ-a BiH na brojne aktere s desnog krila HDZ-a, uglavnom porijeklom iz Hercegovine ili Bosne, i jasno je da utjecaj HDZ-a BiH (dakle utjecaj Dragana Čovića) bitno nadilazi samo taj utjecaj na dva zagarantirana parlamentarna mandata.

Čović i HDZBiH imaju utjecaj i u klubu zastupnika HDZ-a u Evropskom parlamentu, i direktnu komunikaciju s Evropskom pučkom strankom, ali i mrežu internacionalnih veza koja je izvan kontrole hrvatske diplomatije ili stranačke centrale u Zagrebu.

- Čini mi se da je temeljni problem političke klase (ili političkih klasa) u BiH nedostatna sposobnost sklapanja kompromisa, nalaženja rješenja koja će biti široko prihvaćena, a štitit će temeljne zajedničke interese i javno dobro, i nedostatna spodobnost kreiranja koalicija. Najbolje se to vidi u slučaju pretpristupnog dijaloga i nesposobnosti javnih vlasti da provedu očekivane reforme. Naravno, veliki problem predstavlja opstrukcija koja dolazi iz drugog entiteta, ali ključni problem je to što u BiH niko nije niti pokušao formirati "veliku koaliciju za Evropsku uniju" i unutar takve koalicije definirati temeljne prioritete i politike.

U takvoj koaliciji, kad govorimo o bošnjačkoj zajednici, SDA i Trojka ne bi smjeli jedni drugima biti opozicija, bez obzira na to koja strana je trenutno na kojem nivou vlasti u većinskoj poziciji, a za očekivati je da se takvoj koaliciji pridruži i većina hrvatskih političkih opcija. Osim toga, važno je graditi koalicijsku saradnju u takvoj koaliciji i sa onima u drugom entitetu, odnosno u srpskoj zajednici u BiH, da prihvataju načela evropske integracije i evropskog mirovnog poretka.

- Još pred koji mjesec vrlo bih samouvjereno ustvrdio kako je treći entitet jednostavno glupost, kako je taj koncept do kraja kontaminiran u razdoblju hrvatsko-bošnjačkog sukoba u vrijeme agresije na BiH, te kako je definitivno eliminiran Vašingtonskom sporazumom. Iako je Vašingtonski sporazum optimalni okvir rješavanja problema nacionalnih zajednica unutar BiH, njegovi kreatori ga se iznenada odriču i daju legitimitet koncepciji koja bi bila nalik onoj trodiobe BiH na entitete.

Za sada je dominantno javno mnijenje u Hrvatskoj krajnje nesklono konceptu trodiobe BiH, prije svega zbog iskustva o posljedicama političkog zagovora tog koncepta u ranim devedesetima. Nažalost, dio onih koji ne spadaju u demokratski ustavni luk u Hrvatskoj, vrlo su glasni zagovornici te koncepcije. Oni koji u hrvatskoj političkoj areni zagovaraju vrijednosti evropske integracije, po definiciji su vrlo rezervirani prema zagovornicima trećeg entiteta, ali je očito da je sve snažnija podrška tog koncepta među akterima koji se zalažu za kvazisuverenističke opcije. Nije slučajno niti to da je u nekoliko situacija predsjednik Milanović, najglasniji hrvatski zagovornik proputinovskog narativa, iskazao simpatije prema konceptu da, parafraziram, "ako Srbi odu iz Bosne, ne možemo ostaviti Hrvate same s onima" (oni su, pritom, naravno, Bošnjaci). Zasad su takvi glasovi uvjerljivo manjinski, ali zabrinjavajuće je da su sve glasniji i da očito imaju snažnu mrežu podrške, i to ne iz Hrvatske.

- Rijetki su akteri u Hrvatskoj koji imaju bilo kakve simpatije prema modelu političkog djelovanja Milorada Dodika. Kontroverzni predsjednik Republike Zoran Milanović javno je hvalio Dodika i zagovarao njegove interese, i to je znatno štetilo Milanovićevom ugledu u javnosti. Jedan od razloga izrazite nesklonosti hrvatske javnosti prema političkoj eliti Hrvata u BiH iz razdoblja ranih devedesetih, iz vremena sukoba s Bošnjacima, bile su informacije o njihovoj trgovini i saradnji s vlastima Karadžićeve paradržave i Mladićeve paravojske. Od tog vremena u hrvatskoj javnosti postoji senzibilitet koji dovodi do negativnih reakcija na previše blisku saradnju bosanskohercegovačkih Hrvata i s onim akterima iz srpske zajednice, koji više ili manje otvoreno zagovaraju centrifugalne procese u BiH.

Ipak, postojalo je razdoblje u kojem je administracija Andreja Plenkovića bila interesnim aranžmanom povezana s Miloradom Dodikom. Sredinom 2019. godine Plenkovićevoj je vladi bilo silno važno to što je Dodik, tada kao član Predsjedništva BiH, blokirao odluku druge dvojice članova Predsjedništva Šefika Džaferovića i Željka Komšića, o pokretanju procesa pred Međunarodnim sudom za pravo mora protiv Hrvatske zbog izgradnje mosta kopno - Pelješac. Da je do pokretanja tog procesa došlo, Hrvatskoj bi bila blokirana evropska sredstva za izgradnju mosta, a izgradnja mosta bila je jedan od važnih preduvjeta za ulazak Hrvatske u Schengensku zonu. To što je Dodik glasao protiv, a nakon toga u parlamentarnoj proceduri pitanje mosta proglasio pitanjem od vitalnog interesa srpskog naroda u BiH, za taj glas Dodik je dobio ozbiljnu kompenzaciju, jer se Hrvatska obvezala izgraditi most preko Save kod Bosanske Gradiške i brzu cestu od Bosanske Gradiške do Okučana, dakle poveznice s autocestom Zagreb - Beograd.

Štaviše, firma bliska Dodiku, koja se u jednom trenutku čak našla pod američkim sankcijama, dobila je posao izgradnje te ceste. Interes Hrvatske nije bilo povezivanje Banje Luke autocestovnom vezom s Okučanima, nego je njen interes u vezi s evropskim prometnim koridorima i povezivanje s BiH Koridorom Vc.

Međutim, Dodikov glas plaćen je ustupkom na račun geopolitičkih interesa i to takvim koji je otvarao mogućnost povezivanja Gradiške i Okučana brzom cestom, sve do mađarske granice. Kako to obično bude s političkim ustupcima, taj Dodikov projekt nije realiziran ni do danas jer iako su i most i prilazna cesta izgrađeni, u domaćoj proceduri u BiH granični prijelaz kod Bosanske Gradiške do danas nije otvoren.

Nakon "posla" povezanog s Pelješkim mostom, komunikacija hrvatske administracije s Dodikom je postala vrlo ograničena. Iz vremena kad su se pripremali dogovori s Dodikom ostao je i neugodan skandal hrvatske diplomatije, kad je tadašnji ambasador Hrvatske u Sarajevu Ivan Del Vechio došao na svečanu akademiju u Banjoj Luci, na nelegalno entitetsko obilježavanje "državnosti". Nakon toga ovaj diplomat je povučen i završio je svoju karijeru, ali neugodni dojam je ostao.

- Sveta Stolica jedna je od prvih koja je priznala državnost Bosne i Hercegovine, a naglasak na značenje državnih odnosa s BiH dala je posjeta pape Franje Sarajevu 2015. godine. Temeljni stav Katoličke crkve prema BiH je jasno definiran, a važan je i stav Biskupske konferencije o uređenju BiH, kojeg spominjete.

Unutar Crkve uvijek je bilo i istaknutih pojedinaca, pa i dijelova hijerarhije i crkvenih redova, koji su djelovali jasno profilirano kao konstitucionalni patrioti. Uvijek je bilo i drugih interesa, pa su interesne skupine koje su zainteresirane za poticanje centrifugalnih procesa u BiH pokušavale iskoristiti pojedince unutar Crkve, kao argument za svoje političke zamisli. Na neki način i kardinal Puljić je nedavno bio žrtvom takve zamke, kad je njegov istup na javnom skupu bio doveden u neprijatan kontekst, koji nije dio misije Crkve, nakon što je na istom skupu predstavljena i koncepcija i karta moguće diobe Federacije na dva entiteta, bošnjački i hrvatski. Riječ je o djelovanju interesnih skupina, koje imaju interesno zaleđe, koje su dio konstrukcije "sukoba civilizacija" i koje koncept "nužnog suprotstavljanja kršćanstva i islama" nastoje aplicirati na bosansko-hercegovačke političke odnose. Crkva pritom nije zagovornik takvog koncepta, nego svojevrsna "kolateralna žrtva".

- Jedini okvir u kojem Bosna i Hercegovina može funkcionirati kao održiva i funkcionalna, suverena i jedinstvena država je okvir evropskog mirovnog poretka. Taj je poredak s krajem razdoblja Pax Americana izložen ozbiljnim izazovima, a američka administracija nesklona multilateralizmu, od ključnog saveznika Evropi postala je partnerom u nekom obliku "konfliktne saradnje".

Bosna i Hercegovina silno ovisi o tome kako će se odvijati proces emancipacije Evrope od SAD-a, ali je istovremeno i veliki test za Evropsku uniju. Ne uspije li Evropa održati BiH kao zajednicu triju ravnopravnih naroda i ostalih građana koji žive na teritoriju BiH i tvore posebnu cjelinu, koja nosi relevantne kulturne, socijalne i političke vrijednosti i kapital, postavilo bi se pitanje efikasnosti evropskog modela.

Novi sukob na rubu Evrope, pak, i fizički ugrožava njenu integriranost i prilagođavanje novim okolnostima, upravo kao što je agresijom Miloševićeva režima na prostoru bivše Jugoslavije ranih devedesetih bio usporen proces državne i političke integracije tadašnje Evropske ekonomske zajednice.

Međuovisnost uspješnosti procesa evropske integracije i održivosti multikulturalne i multikonfesionalne BiH, kao održive i jedinstvene države, s jedne je strane svojevrsno sidro sigurnosti za BiH, ali istovremeno i izvor ozbiljnih rizika i razlog angažiranja protivnika evropskog mirovnog poretka na destabilizaciji demokratskog poretka u BiH.