Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović ponovo je demonstrirao da u politici više barata medijskim trikovima nego stvarnim diplomatskim iskoracima.

Njegova posjeta Briselu više je ličila na turističku turneju nego na ozbiljan vanjskopolitički angažman.

Sastanak s nižerangiranim NATO dužnosnikom, dok ga generalni sekretar nije primio, jasno pokazuje da od susreta nije bilo strateške koristi, ali je zato bilo dovoljno materijala za javni PR.   

Simboličnoj posjeti bez strateške težine, ali dovoljno dojmljivoj da se može plasirati u medijima kao veliki diplomatski uspjeh.

Pritom Bećirović i Trojka nastoje javnosti predstaviti da su oni kreatori evropskog puta BiH, dok su ključni procesi, uključujući dodjelu kandidatskog statusa i odluku o otvaranju pregovora, doneseni prije nego što su oni uopće formirali Vijeće ministara.

Sve što se danas javnosti plasira kao rezultat mandata Bećirovića i Elmedina Konakovića zapravo je selektivno preuzimanje tuđih zasluga i predstavljanje ih kao vlastitih.

Bećirović nije dobio priliku za susret s generalnim sekretarom NATO-a, niti mogućnost fotografiranja, ali dobio je nešto drugo. Jasnu poruku da bez unutrašnjeg političkog konsenzusa BiH ne može napredovati ka članstvu.

Ista realnost prije nekoliko godina kada ju je spomenuo Bakir Izetbegović služila je za optuživanje i diskreditaciju. Izetbegović je optuživan za servilnost. Ta je izjava dodana u pomno iskonstruirani propagandni arsenal u cilju instaliranja Bećirovića za prvog u Bošnjaka.

Međutim, Trojka i bliski joj mediji vješto sakrivaju haber iz NATO-a. Suština se skriva, a javnosti se priča o vanjskopolitičkom čudu i usponu BiH u međunarodnoj areni na krilima Trojke. 

Umjesto da transparentno informira javnost o političkim preprekama i realnim procesima, Bećirović koristi posjete, sastanke i izjave za ličnu promociju, stvarajući privid diplomatskog uspjeha tamo gdje ga nema. U tome mu pomaže saučesnik u zločinu nad povratnicima u manji bh. entitet. Da, govorimo o Zlatku Lagumdžiji, Bećirovićevom odabranom ambasadoru u UN-u, s kojim je isporučio Zakon o prebivalištu zarad ostanka u foteljama ministra vanjskih poslova, odnosno predsjedavajućeg Zastupničkog doma BiH 2013. godine.

I nisu zvanične državne posjete samo platforma za promociju prvog nam u Bošnjaka. S obzirom na evokativni modni izričaj Bećirovićeve izabranice, moguće je pretpostaviti da u izboru destinacija prilikom posjeta upravo izabranica igra ključnu ulogu. 

Dom Bećirovića provodi udruženi promotivno-modni poduhvat. Suprug se promovira u cilju političkog preživljavanja, a supruga u cilju promocije sarajevske metropolitanske modne scene i obnove modnih krpica. 

Vratimo se na kraju bitnom. Bitnom za BiH, ali za Bećirovića izgleda ne. Diplomatske posjete često se svode na obilazak adresa koje za BiH nisu strateški važne, ali se javnosti predstavlja kao veliki iskorak, dok stvarni rezultati izostaju.

Za vrijeme mandata Bećirovića i Konakovića sankcije Dodiku su skinute, međunarodni procesi nastavili su se svojim tokom, a Trojka to javnosti prikazuje kao vlastiti uspjeh. U praksi, BiH za njihov mandat nije ostvarila niti jedan bitan vanjskopolitički iskorak.

Umjesto toga, opozicija se optužuje za stagnaciju i krah, iako su ključne odluke i procesi doneseni prije dolaska aktuelnog saziva Vijeća ministara.

Posjeta Briselu još jednom pokazuje da Bećirović i Trojka više rade na stvaranju medijskog imidža nego na stvarnoj politici. Njihov fokus je na ličnoj promociji i prikazivanju tuđih uspjeha kao vlastitih, dok stvarni vanjskopolitički rezultati izostaju, a zemlja ostaje suočena s istim političkim i institucionalnim preprekama.

Pompezno najavljivana transparentnost i odgovorno vođenje vanjske politike, počekat će druga vremena. Do tada imamo što imamo, a to je iluzija uspjeha.