U Federaciji BiH je manje zaposlenih nego prošle godine, ali vlast i dio poslodavaca tvrde da problem nije u plaćama, već u radnicima koji "neće da rade".

Dok se birokratski narativi sudaraju sa statistikama Porezne uprave, tržište rada sve više pune strani radnici u sektorima gdje domaće radne snage očito ima.

Pitanje je samo jedno - ko zaista ne želi rješenje – radnici ili oni koji ih godinama odbijaju pošteno platiti?

Podaci Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine pokazuju da je tokom prošle godine broj zaposlenih u ovom entitetu smanjen za više od šest hiljada u odnosu na 2024. godinu.

Istovremeno, iz vrha vlasti i pojedinih krugova poslodavaca stižu tvrdnje da radne snage nema jer – nezaposleni ne žele da rade.

Predsjedavajući Ekonomsko-socijalnog vijeća za Federaciju BiH Safudin Čengić izjavio je da su biroi za zapošljavanje puni, a da radnika nema.

Naveo je da samo u Kantonu Sarajevo nedostaje oko 6.000 radnika, pa čak ni u administraciji, kako kaže, nema zainteresovanih.

Međutim, ekonomski analitičar Igor Gavran za Faktor ističe da tvrdnja kako u Sarajevu, Federaciji BiH i Bosni i Hercegovini generalno nedostaje radnika "jer nezaposleni neće da rade" – apsolutno ne odgovara istini.

- To je ključni argument nekih poslodavaca za olakšavanje uvoza radne snage i izgovor za već prisutno i izrazito problematično zapošljavanje stranih radnika u sektorima u kojima itekako ima dovoljno potencijalnih domaćih radnika - naglašava Gavran.

Prema njegovim riječima, postoje pojedine visokospecijalizirane profesije koje zahtijevaju vrlo specifična znanja i vještine, gdje BiH zaista nema dovoljno vlastite radne snage i gdje je uvoz radnika opravdan – poput profesora japanskog ili kineskog jezika, nuklearnih fizičara, pilota ili AI stručnjaka. I tada, dodaje, takav uvoz bi trebao biti privremen, dok se ne obrazuju domaći kadrovi.

– Ovo su rijetki izuzeci, a aktuelni propisi i sada omogućavaju zapošljavanje takvih stručnjaka – objašnjava Gavran.

S druge strane, sektori u kojima se danas bilježi najveći broj stranih radnika, i u kojima se najčešće tvrdi da domaći "neće da rade", upravo su oni koji zahtijevaju niže, pa i najniže kvalifikacije – koje ogroman broj nezaposlenih već ima ili ih može brzo steći. Riječ je o ugostiteljstvu, građevinarstvu, poljoprivredi i trgovini.

- U tim sektorima domaći nezaposleni ne samo da žele raditi, nego i rade – ali sezonski u susjednim državama ili širom Evrope. Niko razuman ne može tvrditi da isti ti građani BiH, koji vrijedno rade turističke, građevinske ili poljoprivredne sezone izvan zemlje, ne bi željeli iste poslove obavljati u svom okruženju, gdje žive sa porodicama - ističe Gavran.

Ključni razlog, dodaje, leži u platama i uvjetima rada.

- Domaći poslodavci koji tvrde da radnika nema, u stvarnosti ne žele da ih plate onoliko koliko su za isti posao plaćeni izvan BiH, niti da im osiguraju jednake uvjete rada – zaštitu na radu, zdravstveno i penzijsko osiguranje i druga prava koja se u BiH često izbjegavaju - kaže Gavran.

Naglašava da se ne može govoriti o neuporedivim standardima, jer veliki broj radnika iz BiH ne radi u Švicarskoj ili Njemačkoj, već u Hrvatskoj i Crnoj Gori.

- Ne postoji treće razumno objašnjenje - jasan je Gavran.

Posebno ističe da u sektorima u kojima se najviše govori o "nedostatku radnika", a gdje su plaće najniže, mnogi poslodavci ostvaruju izuzetno visoke profite – naročito u trgovini, ugostiteljstvu i građevinarstvu.

- Ukratko, za većinu sektora u BiH radnika ima i više nego dovoljno. Potrebno im je samo osigurati odgovarajuća primanja, dostojanstvene uslove rada i prava koja im po zakonu pripadaju - poručuje.

Uz dozu ironije, dodaje:

- Oni koji zaista ne žele da rade i nemaju nikakva znanja i sposobnosti uspješno se snalaze na najvišim političkim funkcijama i za njih se, očigledno, ne treba brinuti.

Gavran smatra da bi inspekcijski organi i institucije koje izdaju radne dozvole strancima morale ozbiljno preispitati svoj rad.

– Svakodnevno viđamo strane konobare i druge radnike za koje je jasno da imamo dovoljno vlastitog kadra i da nije bilo opravdanja za njihov uvoz. Uskraćivanjem takvih dozvola, poslodavci koji to mogu priuštiti bili bi prisiljeni da povećaju plate – i tada bi ovaj "manjak radne snage" preko noći nestao – kaže Gavran.

Naglašava da vlast mora stvoriti povoljnije poslovno okruženje i smanjiti troškove poslovanja, ali s ciljem zapošljavanja domaćih radnika.

- Cilj mora biti više zaposlenih građana BiH, sa višim primanjima i boljim uvjetima rada, a ne masovni uvoz jeftine radne snage - zaključuje Gavran.

Mirza Čelik (DF), zastupnik u Parlamentu Federacije BiH, jedan od inicijatora posebne sjednice Zastupničkog doma posvećene padu broja zaposlenih, za Faktor kaže da je smanjenje zaposlenosti logična posljedica izostanka investicija.

 - Nema investicija, nema javnih radova. Ova Vlada se samo zadužuje kako bi krpila rupe u budžetu. Nema plana, nema vizije, samo obećanja  - kaže Čelik.

Slično mišljenje dijeli i zastupnik SDA Haris Šabanović, koji za Faktor ističe da je krajnje bezobrazno da funkcioneri sa visokim primanjima optužuju građane da ne žele da rade.

- Ne mogu da shvatim kolika je to mjera bahatosti da ljudi sa enormnim plaćama govore kako građani neće da rade za siću. Posebno kada govorimo o radnicima u privatnom sektoru, koji često nemaju ni osnovna prava – bolovanje, sigurnost na radu, a žene se nakon tri mjeseca vraćaju s porodiljskog - kaže Šabanović.

Dodaje da se na taj način vlast pokušava opravdati vlastiti neuspjeh.

- Umjesto da preuzmu odgovornost, vlast optužuje građane da su lijeni i neradnici. Ako je to ekonomska politika, onda ja o ekonomiji zaista ne znam ništa - poručuje.

Šabanović ističe da je formula rasta BDP-a jasna – više zaposlenih i više investicija.

 - Kada uporedite protekle dvije godine, imate više ljudi na birou, a manje zaposlenih prema evidencijama Porezne uprave. To znači manje ljudi koji stvaraju novu vrijednost. A investicija nema. Vlada se ne zadužuje za razvoj, već isključivo za vlastitu potrošnju – naglašava.

Zaključuje da radnici imaju dostojanstvo i da traže da se njihov rad konačno vrednuje.

 - Prošla su, i hvala Bogu da jesu, vremena kada se radilo za satnicu od tri marke. Neki koji su se tada bogatili voljeli bi da se ta vremena vrate, ali neće. Ta ponižavajuća tranzicija mora ostati iza nas - zaključuje Šabanović.