Jučerašnja medijska kanonada ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedina Konakovića, usmjerena prema visokom predstavniku Christianu Schmidtu, nije bila tek obična kritika.

Bio je to politički krik iz ambisa irelevantnosti. Gledati Konakovića kako prosipa žuč jer Schmidt "ne razumije" i "ne umije" objasniti, tamo gdje je  Konaković trebao, da SNSD radi za Moskvu, podsjeća na osobu koja je sama zapalila vatru u dnevnom boravku, a sada psuje vatrogasca što ne razumije fiziku sagorijevanja.

To nije državnički kuraž, to je zakašnjeli gnjev partnera koji shvata da je u političkom braku iz interesa ostao – iskorišten.

Trojka je vlast zajahala obećavajući novu paradigmu i svijetlu budućnost u kojoj se prestaje upirati prstom u druge.

Danas je ta paradigma doživjela bizarnu inverziju. Konaković, nekadašnji glasnogovornik saradnje i kompromisa pod svaku cijenu, danas zvuči kao eho onih koje je do jučer nazivao kočničarima napretka.

Ironija je potpuna. Da je bilo ko iz opozicije prije godinu dana Schmidtov "nerad" nazvao frustrirajućim, Trojkin hor bi ih promptno proglasio ruskim spavačima i neprijateljima evropskog puta.

Danas, kad je Schmidtov čarobni štapić prestao da proizvodi rezultate za njihovu korist, visoki predstavnik je od "spasitelja demokratije" degradiran u metu ulične retorike.

Posebno je gorka pilula činjenica da nas ministar danas poziva da se zgražavamo nad Putinovim utjecajem, dok istovremeno pati od teške selektivne amnezije.

Upravo je Schmidt, kojeg Konaković danas krivi za nemoć, suspendovao Ustav Federacije na jedan dan kako bi instalirao trenutnu postavu, pritom trajno oslabivši poziciju onih koje Trojka predstavlja.

Još poraznije zvuči sjećanje na grozničavu trku za foteljama u kojoj je Trojka, u potjeri za jeftinim marketingom najbrže formirane vlasti, svjesno isporučila SNSD-u kontrolni paket u Domu naroda.

Upirati prstom u SNSD kao rusko vlasništvo, rusku podmornicu kako to Konaković voli reći, dok im držite ljestve i predajete im mehanizme blokade države, vrhunac je političkog cinizma. Ako je SNSD projekt koji razara državu, onda je Trojka bila najefikasniji podizvođač radova na tom projektu.

Ovaj diplomatski brodolom ujedno je i sahrana mita o silnim ofanzivama Denisa Bećirovića i Elmedina Konakovića.

Uvjeravali su javnost da je Dodik izoliran, politički mrtav i sveden na nivo usamljenog satelita, ali ako se Schmidt i Evropa i dalje samo iščuđavaju, to je kristalno jasan dokaz da su te ofanzive bile ništa drugo do skupi PR turizam bez stvarnog sadržaja.

Pozivati strance da se pogledaju u ogledalo dok vam se vlastita strategija raspada po šavovima, klasičan je bijeg od odgovornosti.

Međunarodna zajednica ne reaguje jer ne vidi razlog da popravlja ono što su domaći lideri sami pokvarili u potjeri za trenutnim benefitima.

Politika je surova igra moći u kojoj se namjere ne pikaju, a moć Trojke se pokazala kao balon od sapunice koji puca pri prvom ozbiljnijem ruskom vjetru iz Banje Luke.

Njihova nesposobnost da kontrolišu procese koje su sami započeli pretvorila ih je u sterilnu skupinu koja se bavi komentarisanjem posljedica vlastitih odluka.

Konakovićeva frustracija je stvarna, ali ona ne izvire iz Schmidtove nesposobnosti, već iz bolne spoznaje da je Trojka samu sebe dovela u mat poziciju.