Kada je koalicija Trojka preuzimala kormilo vlasti, zdravstvo je bilo ključni poligon na kojem su planirali demonstrirati razliku između "njih" i "nas". Bilo je bitno da ode Sebija Izetbegović iz Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS) pa makar iza "otvorenih kapija" bilo gore.  Potpunoj dubiozi, što finansijskoj, što u pružanju usluge oboljelima, svjedočili su ne samo pacijenti nego i pojedinci iz rukovodstva te najveće zdravstvene ustanove. 

Obećana je tzv. depolitizacija, struka ispred stranke i sistem u kojem pacijent neće biti žrtva birokratije. 

Danas, kroz prizmu Elmedina Konakovića kao ključne figure ove grupacije, vidimo da je taj ambiciozni plan doživio kliničku smrt pod teretom stranačkih apetita i međusobnih ucjena. 

Konakovićeva jutrošnja zabrinutost nad sudbinom pacijenata u Tuzli, koje ugrožava "pravni vakuum", predstavlja vrhunac političkog cinizma.

Upravo je Trojka, u svom sarajevskom dvorištu, postavila standard vladavine putem vršilaca dužnosti. 

KCUS je mjesecima služio kao poligon za unutarstranačka prepucavanja, gdje se rješenje za direktorsku fotelju nije tražilo u zakonu i stručnosti, već u sferama političke trgovine. Smjenjivali su se na čelu KCUS-a Hajrija Maksić i Alen Pilav dok su u Trojki smišljali kako da "pravni vakuum" koji su sami kreirali raspetljaju i izaberu direktora. 

Kad su se predstavnici Trojke nadmudrivali oko toga ko će kontrolisati najveći zdravstveni budžet, institucija je tonula u v.d. status koji po pravilu donosi neodlučnost, strah od odgovornosti i stagnaciju. Nije li upravo Trojka prvo tražila od Ismeta Gavrankapetanovića da zasjedne na poziciju direktora, a Konaković mahao krivičnim prijavama ako se to ne dogodi, da bi poslije i Gavrankapetanović ostao usamljeni aplikant u sjeni SDP-ove i NiP-ove trgovine pozicijama. 

Najveća kontradikcija leži u Konakovićevom pokušaju da opravda izostanak investicija u Tuzli pravnim haosom, dok istovremeno Sarajevo, koje bi po toj logici trebalo biti "sređeno", puca po šavovima.

I nije stvar samo zdravstva. Kad se već brine što UKC Tuzla nema "legalno izabran menadžment", valjalo bi podsjetiti da ga nema ni, primjera radi, Federalna uprava Civilne zaštite gdje je isključivo političkom trgovinom instaliran NiP-ov kadar Aldin Brašnjić, pa se tim imenovanjem sada bavi POSKOK.

Nije li pitanje (ne)legalno izabranog menadžmenta uvelo POSKOK i u Međunarodni aerodrom Sarajevo, kao i u Federalnu upravu policije (FUP). A i za FUP je, podsjetimo, odgovoran Elmedin Konaković koji je lično adresa za sve što se ima prigovoriti ministru FMUP-a Rami Isaku. 

Preciznije, "pravni vakuum" i lov u mutnom Trojkin su modus operandi kod preuzimanja institucija i imenovanja.

Gotovo da nema javnog preduzeća na federalnom nivou, a gdje je Trojka instalirala svoje kadrove, da se nije postavljalo pitanje zakonitosti imenovanja. 

Tvrdnja o "značajnim investicijama Vlade FBiH u zdravstveni sistem" zvuči kao uvrijeda za građane cijele Federacije, naročito one sa rijetkim bolestima, onkološke pacijente, oboljelu djecu, ljude koji trebaju transplantaciju organa... Građani Federacije koji bi terapiju trebali primati u KCUS-u doslovno prose za citostatike dok im nadležni objašnjavaju tobože komplicirane procedure i ping-pong između zavoda,  ministarstva i zdravstvenih ustanova.

Ako je Trojka toliko uspješna u reformi, kako je moguće da se pacijenti i dalje suočavaju s hroničnim nedostatkom citostatika i osnovnih medicinskih sredstava u jeku tih famoznih investicija? Ko će odgovarati za "pravni vakuum" jer Lista lijekova Fonda solidarnosti nije revidirana godinama? 

Jasno je da je "zdravstveni kolač" bio previše primamljiv da bi ga se prepustilo struci, ali i da bi Trojka insistirala na stvarnim pomacima u tretmanu pacijenta. Obećana reforma je zapela onog trenutka kada je postalo jasno da svaka stranka unutar Trojke ima svog pretendenta na poziciju i, sudeći po agoniji pacijenata, svog izabranog dobavljača lijekova i medicinskih aparata. 

Konaković, kao najglasniji zagovornik promjena, sada se nalazi u poziciji da brani neodbranjivo. Jer svi ti pacijenti koji na društvenim mrežama skupljaju novac za lijekove koje ne mogu dobiti u KCUS-u, jasno će znati uprijeti prstom u krivce. 

Realnost je poražavajuća. Zdravstvo u Federaciji BiH postalo je talac nesposobnosti NiP-a, SDP-a i NS-a, zajedno s partnerima u Federalnoj vladi - HDZ-om i HDZ-om 1990 pa se Konaković kao megafon Trojke sada dosjetio UKC-a Tuzla. Onkoloških pacijenata i citostatika se, gledaj čuda, nije sjetio godinama jer za njih je odgovoran federalni nivo vlasti gdje i on "lideriše procesima" kroz vladajuću koaliciju. Tobožnja briga za pacijente koji gravitiraju UKC-u Tuzla isključiva su potreba da se u izbornoj godini obračunava sa SDA koja je vlast u Tuzlanskom kantonu. 

U međuvremenu, dok se Konaković bavi visokom politikom i geopolitičkim kretanjima, temelji na kojima je dobio izbore, a to je obećanje o boljem životu i funkcionalnom zdravstvu, polahko se urušavaju.

Pacijenti u Tuzli i Sarajevu dijele istu sudbinu, postali su kolateralna šteta ambicija onih koji su obećali da će biti "bolje".