Zoran Šprajc, jedan od najpoznatijih TV novinara i voditelja na ovim prostorima osvrnuo se na gašenje Al Jazeere Balkans, koja je u subotu emirovala svoje posljdnje vijesti i odjavila program. Iz te medijske kuće nije bilo nikakvog detaljnijeg objašnjenje u vezi sa gašenjem. 

Vjerojatno nikad nećemo saznati šta je nagnalo katarskog emira da uloži desetke miliona dolara u pokretanje Al Jazeere Balkans, kao što ni sad ne znamo šta ga je nagnalo da taj projekt ugasi, započinje Šprajc.

- Ne može se reći da je AJB ugašena jer nije ispunila očekivanja s obzirom da niko ne zna šta su bila očekivanja njezinih vlasnika, osim da eventualno privuče malo više empatije za stradanja u islamskom svijetu. Ali usprkos golemim novcima uloženima u njezin rad, dobre plaće, još bolje dnevnice i produkcijske mogućnosti, usprkos angažmanu vrhunskih urednika, novinara, snimatelja, montažera, producenata i pripadajućim troškovima, dobri katarski emir ili ko god ga već na ovim prostorima zastupa, nije uložio ni 100 eura da doseg Al Jazeere Balkans proširi izvan bosanske čaršije, premda je imala sve pretpostavke ( a prije svega novac) da postane pandan nekadašnjem N1 - navodi Šprajc.

Jer, dodaje, "dok smo za Unu TV, recimo, od prvog dana znali da je trebala biti veš praonica Dodikove mafije, a da je N1 trebao biti flagship Šolakovog carstva koji se trebao nositi sa informativnim programima nacionalnih televizija i omogućiti mu javni i politički utjecaj, za AJB se ne može reći baš ništa od toga".

- Njezina prisutnost na kablovskim platformama, bilježila se negdje između rednog broja 705 i 755, očito bez ikakve ideje da dođe do šireg kruga gledatelja na dva najveća i najvažnija medijska tržišta u regiji - u Hrvatskoj i Srbiji.

Kao da je jedina ideja bila napraviti neloš, ali skup, regionalni informativni program koji će biti cijenjen u televizijskoj i novinarskoj struci, ali kojeg niko ne gleda. Doduše, nije bilo ni nekog posebnog razloga da ga se gleda - uglavnom niz dobro produciranih i lijepo pakiranih i pročitanih vijesti i reportaža iz svijeta i regije u dosta bizarnoj kakofoniji bošnjačkog (bosanskog, op. r.), srpskog i hrvatskog jezika bez ikakvog stava, zaključka ili kakve provokativne zanimljivosti. Ah da, bilo je tu i dobrih govornih emisija s regionalnim političarima i analitičarima koji bi se manje-više uglavnom uvijek oko svega lijepo slagali.

Dakle, program na svim razinama kao stvoren da ga se ne gleda. U koji je katarski emir za naše prilike uložio golem novac.

Rijetko viđen poslovni model, bolje reći investicijski fenomen - mišljenja je Šprajc.

Kako god, nastavlja Šprajc, "nakon kolapsa Une TV i tihe smrti N1, gašenje Al Jazeere Balkans označava kraj jedne televizijske epohe koja je zahvaljujući golemoj potražnji na tržištu velikom broju novinara, urednika i producenata omogućila rast plaća o kakvom smo do tada mogli samo sanjati".

- Nije bilo rijetkost da novinar koji nije mogao dobiti veću plaću u svojoj matičnoj kući prihvati bolju ponudu druge TV kuće i onda mu iz matične kuće ponude još veću plaću da se vrati.

Doduše čak se ni u tim rajskim uvjetima ni najveće TV zvijezde medijskih transfera nisu mogle ni približiti iznosima koje je svojedobno EPH plaćao nekim svojim kolumnistima za jednosedmične drljanje po kolumnama, ali ok, znamo kako je taj financijski raspašoj završio.

Vjerojatno je iz istog razloga i ova zlatna era za tržište informativnog programa morala tako završiti jer koliko god bile dobre, plemenite ili neplemenite namjere osnivača, koliko god novaca na raspolaganju imali katarski emir ili srpski tajkun, u medijskom kao i u svakom drugom poslu na kraju se prije ili kasnije sve svede na račun dobiti i gubitka. (Osim dakako na HRT-u. Njih kao pravu javnu ustanovu ne zanima gubitak gledatelja nego isključivo dobitak od pretplate.)

A s obzirom da je taj račun u svim navedenim slučajevima od početka do kraja bio u minusu, svi mi koji smo na TV tržištu možemo biti zahvalni što je od početka do kraja tog zlatnog doba prošlo više vremena nego što bi čovjek-novinar koji zna zbrojiti dva i dva inače očekivao. (Premda se čovjekovi-novinari iznenađujuće malo bave bilo kakvom računicom koja se odnosi na medij od kojeg žive).

E, ali tu sad dolazimo do paradoksa vrijednog brat-bratu 100 miliona eura. Jer otprilike toliko je u posljednjih desetak godina uloženo u produkciju informativnog programa na N1, Al Jazeeri i Uni TV. Dodajmo tome i Vučićev Bloomberg i još koju takvu političku TV egzibiciju i malo sam rekao.

Uglavnom očekivali biste da će se s toliko uloženog novca u tržište informativnog programa, u ljude, tehniku i opremu u tom desetogodišnjem razdoblju značajno podignuti ukupna kvaliteta informativnih sadržaja na svim televizijama u Hrvatskoj, i da će od svega toga, uz nas TV djelatnike i naše plaće, najviše profitirati gledatelji. Da će se stvoriti neke nove televizijske zvijezde i neki novi televizijski formati koji će privući publiku i standard informativnih programa podići na višu razinu. Da će nakon trideset godina s ekrana konačno sjašiti svi ti šprajcovi, stankovići, jarci i ostali palci i da će s toliko uloženih novaca nove televizije uspjeti stvoriti bar jednu novu zvijezdu informativnog programa, bar jednu emisiju ili političku reportažu koja će trajati duže od trajanja njezinog emitiranja.

I da će shodno tome gašenjem Al Jazeere, N1 i ostalih, uz nas TV djelatnike najviše izgubiti - gledatelji.

Ali paradoks od 100 milion eura je u tome što - neće.

Gledatelji neće ništa izgubiti jer od svega toga ništa nisu ni imali.

Osim zainteresirane profesionalne, političke i intelektualne javnosti i informativnih entuzijasta, velika većina gledatelja u Hrvatskoj nije ni primijetila da se ugasila Al Jazeera, ako su uopće znali da postoji. Kao što je i nakon kadrovskog masakra na N1 manjina gledatelja jedva primijetila da "N1 nije kao prije", a sto posto većine nije ni znalo da je postojalo nešto kao Una TV. Vjerojatno bi više pozornosti i općeg negodovanja privukao prekid emitiranja Inspektora Rexa ( drugi program RTL-a, 16.45) nego što je evo gašenje Al Jazeere.

Kao što i svi drugi TV kanali u koje su njihovi osnivači uložili goleme novce nisu do gledatelja došli više nego prdac u vjetru.

Usprkos sjajnoj ekipi urednika i novinara nisu proizveli niti jednu novu TV zvijezdu, nisu proizveli niti jednu TV emisiju koja bi se šerala ili pamtila, niti su našli bilo koji drugi medijski kanal kojim bi pokušali doći do šire publike.

Doduše, N1 je ambiciozno krenuo kao hard core politički news kanal, ali se u silnoj želji da osvoji cijeli televizijski prostor i mahnitom kupovinom novinara i urednika sa drugih televizija putem pogubio i pretvorio u besmislenu cjelodnevnu brbljaonicu u kojoj je svaka budala s lijeva na desno mogla dobiti svojih 150 minuta slave.

Uglavnom ostali su i bez para i bez publike i bez muzike.

Što je na kraju potpuno očekivan epilog ovog desetogodišnjeg rajskog doba u kome su svi profitirali osim onih koji su po bombastičnim najavama s početaka emitiranja svih tih televizija najviše trebali profitirati – gledatelji.

Ali tako je to kad u biznis s ćevapima uložite 100 miliona dolara, dovedete vrhunske pečenjare iz Sarajeva, Leskovca i Busovače i onda svoj lanac ćevabdžinica odlučite napraviti na Islandu. I pri tome u recepturu dodate 50 posto soje.

Tako i iza 100 miliona eura vrijednih investicija na televizijskom tržištu doslovce nije ostalo ništa osim hladnih ćevapa i ožalošćenih TV djelatnika.

I svi ti šprajci, stankovići, jarci i ostali palci. Ali sori, stvarno nije do nas - zaključio je Šprajc.