Strah od vrtića normalna je i česta pojava kod djece, jer predstavlja prvo veliko odvajanje od roditelja i poznatog okruženja. Malo je onih roditelja koji nisu doživjeli to da im dijete plače i neće da se odvoji od njih. 

Određeni znaci normalni su kada dijete tek kreće u vrtić - plakanje pri rastanku, privrženost, malo nesigurnosti, no postoje i slučajevi kada je dijete nemoguće odvojiti od roditelja, što je veliki stres, ne samo za dijete, nego i za roditelja. 

O tome na šta roditelj trebaju obratiti pažnju, razgovarali smo sa psihoterapeutkinjom Ivanom Trlin.

- Tipični, prolazni znaci i normalni u početku su - plač ili protest prilikom rastanka, ali se dijete poslije kratkog vremena smiri u grupi. Privrženost roditelju, odbijanje da uđe u sobu prvih dana. Blaga promjena apetita ili sna, nekoliko dana do nekoliko sedmica. To je sve normalno. 

No, postoje i znaci da dijete teže podnosi odlazak u vrtić.

To su - dugotrajno i jako plakanje svaki dan, i tokom većeg djela boravka u vrtiću, ne samo pri rastanku. Odbijanje da uđe u vrtić ili panične reakcije, grčevito držanje roditelja, histerični plač.

Fizičke tegobe bez medicinskog razloga – bol u stomaku, glavobolja, mučnina baš pred odlazak. Povlačenje ili agresivnost u grupi – dijete se ne uključuje u igru, sjedi samo, ili burno reaguje na drugu djecu ili odgajatelje. Promjene kod kuće – problemi sa spavanjem, noćne more, vraćanje na ranije faze npr. traženje cucle, mokrenje u krevet. Odbijanje da priča o vrtiću ili stalno ponavljanje "neću u vrtić" - naglašava Trlin. 

Umjesto "suzbijanja", stručnjaci obično preporučuju postepeno smanjenje i prevazilaženje straha kroz podršku i razumijevanje.

- Prvo treba normalizovati osjećaj, reći djetetu da je u redu da se osjeća uplašeno ili tužno, da su i druga djeca to prošla.  Zatim postepeno privikavanje, ako je moguće, krenuti sa kraćim boravkom u vrtiću i produžavati vrijeme postepeno.

Treba pričati djetetu o vrtiću kroz igru, crtane filmove ili knjige gdje se djeca raduju društvu i igri.  Zatim uključivati igre kod kuće, "igrati se vrtića" sa igračkama, gdje lutke idu u vrtić, imaju vaspitačicu i druže se.

Svaka mala hrabrost, ostanak, ulazak u sobu, upoznavanje drugara, treba da se primijeti i pohvali. Bitno je povjerenje između roditelja i vaspitača. Dijete osjeća sigurnost ako vidi da roditelj vjeruje osoblju vrtića.

Jako je bitna smirenost roditelja. Dijete vrlo lako osjeti roditeljski strah i nesigurnost, ako roditelj pokazuje povjerenje i smirenost, ono se lakše opusti - kaže naša sagovornica. 

Naša sagovornica također savjetuju da treba razviti određene rituale kako bi se dijete osjećalo sigurnije.

- Evo jednog jednostavnog rituala rastanka koji psiholozi često preporučuju, a roditelj i dijete mogu svaki dan ponavljati.

Ritual se zove "poljubac, zagrljaj, znak, riječ".

 Poljubac – dijete i roditelj razmijene poljubac.

 Zagrljaj – kratak, čvrst zagrljaj, ali bez produžavanja.

 Znak – dogovorite se za poseban znak samo za vas dvoje, npr. mahanje rukom u obliku srca ili pljesak dlanom u zraku.

Riječ – uvijek ista rečenica kojom završavate -"Vidimo se poslije ručka"  ili "Mama i tata uvijek dolazi po tebe". To su rituali koji su u psihologiji dokazani kao učinkovići - zaključuje psihoterapetkinja Ivana Trlin.