Nada Mamula, rođena kao Nada Vukičević 9. januara 1927. godine u Beogradu, ostavila je neizbrisiv trag u muzičkoj historiji bivše Jugoslavije kao jedna od najveličanstvenijih interpretatorki sevdalinki. Njena duboka emotivna povezanost s bosanskom pjesmom, iako rođena van Bosne, demantovala je uvriježeno mišljenje da samo rođeni Bosanci mogu osjetiti i prenijeti duh sevdaha.

Svoj umjetnički uspon započela je na Radio Beogradu, ali se prava prekretnica dogodila preseljenjem u Sarajevo, nakon udaje za supruga Nikolu Mamulu. Položivši audiciju za Radio Sarajevo 1951. godine, otpočela je karijera u kojoj je ostavila više od 150 snimljenih pjesama u arhivima Radio Beograda, Radio Novog Sada i Radio Sarajeva.

Mamula je svojim altom, bogatom dikcijom i besprijekornom intonacijom, pjesmama poput "Bosno moja", "Omer-beže" i "Ah, meraka u večeri rane", zauvijek obilježila žanr sevdalinke. Sarađivala je s najistaknutijim imenima tog doba - Zaimom Imamovićem, Ismetom Alajbegovićem Šerbom, Jozom Penavom i mnogim drugim. 

Značaj i veličinu Nade Mamule na upečatljiv način opisuje etnomuzikolog Zanin Berbić, koji godinama istražuje ostavštinu bosanske gradske pjesme - sevdalinke. U jednom od svojih zapisa ističe: "Nije pretjerano reći da su pedesete, pa i šezdesete godine, prošle u znaku Nade Mamule i Zaima Imamovića. Poznata je anegdota da su ljudi kupovali radio aparate samo da na njima slušaju Nadu i Zaima. A biti zvijezda, i imati ugled u sistemu samoupravnog socijalizma zasigurno je donosilo i određene privilegije. Pri tome svakako ne mislim na one finansijske, jer je činjenica da se u to vrijeme od pjevanja nisu mogle obogatiti čak ni zvijezde poput Nade i Zaima. Ali evo jedne anegdote koju mi je prije nekoliko godina ispričala Zehra Deović, a govori o plodovima tog ugleda".

Berbić potom i prepričava ovu zanimljivu anegdotu.

- Bilo je to ranih šezdesetih… Nakon jednog gostovanja u Zagrebu, Zehra i Nada trebale su se vratiti u Sarajevo sa nekim kamiondžijom. Međutim, i kamionu i kamiondžiji se izgubio svaki trag. Tada je Nada rekla: "Zehra, ne sikiraj se, riješit ćemo to" i otišla razgovarati sa nekim utjecajnim ljudima, između ostalih i sa Vladom Šegrtom, narodnim herojem i državnim funkcionerom. Po povratku rekla je: "Ne idemo kamionom, nego avionom!" I zaista… Bio je to mali avion iz Drugog svjetskog rata u ne baš sjajnom stanju. Ipak, sletio je na neku od ilidžanskih livada preko kojih su Zehra i Nada prešle i došle do prve tramvajske stanice - ispisao je Berbić. 

Iako je pjevala mnoge nezaboravne pjesme, jedna od najupečatljivijih ostaje "Pluća su mi bolna", koju je originalno izveo Zaim Imamović, a koja je bila zabranjena 10 godina.  

Ova pjesma koju je napisao Dragiša Nedović kada je saznao da boluje od tuberkuloze, navodno je imala snažan utjecaj na ljude, pogotovo oboljele od tuberkuloze koja tada nije bila rijetka. Vjerovalo se da su brojni ljudi pokušali samoubistvo nakon slušanja ove pjesme.

Navodno su Josip Broz Tito i Centralni komitet Komunističke partije procijenili da pjesma suviše negativno djeluje na oboljele od tuberkuloze, a zabrana je skinuta tek kad je, po priči, osobno Jovanka Broz zatražila da joj se otpjeva na jednom slavlju.

Njena karijera nije bila lišena tuge. Cijelog života nosila je bol zbog toga što nije imala djece, a najveći udarac pretrpjela je smrću supruga 1985. godine, nakon čega se povukla sa scene. 

Nada je ostala dosljedna svom putu i pred smrt je kazala: "Za moje ime se zna, za moju pjesmu se zna - neka me pamte po pjesmama mojim". Preminula je tiho, 11. oktobra 2001. godine u Beogradu, u 84. godini.