Politička scena Hrvata u Bosni i Hercegovini, godinama naviknuta na monolitnu strukturu pod palicom HDZ-a BiH, nalazi se pred iskušenjem.

Dragan Čović, predsjednik HDZ-a, s pozicije neprikosnovenog lidera apeluje na "političku zrelost", što se u političkim kuloarima čita kao zahtjev za apsolutnom disciplinom.

Opozicioni blok "Hrvatska petorka" uzvraća udarac pristupom koji više ne poznaje strah od optužbi za "izdaju nacionalnih interesa".

Čovićev poziv na suzdržavanje od alternativnih kandidata temelji se na tezi da svaka fragmentacija unutar biračkog tijela olakšava ponavljanje scenarija u kojem drugi biraju hrvatske predstavnike.

Ipak, Slaven Raguž (Hrvatska republikanska stranka) i njegovi partneri tu tezu okreću naglavačke. Za njih pozivanje na zrelost u trenutku demografskog egzodusa Hrvata i ekonomske apatije zvuči kao pokušaj očuvanja statusa quo.

Pretpostavka opozicije je jasna. Kandidatura Darijane Filipović (HDZ) nije plod želje za promjenom, nego rezultat stroge stranačke hijerarhije koja preferira predvidljivost.

Ragužev "grohotan smijeh" prilikom gostovanja na BHRT-u, šalje poruku da je vrijeme političkih ucjena, u kojima je svaka kritika HDZ-a proglašavana napadom na narod, nepovratno prošlo.

Posebno intrigantan sloj trenutne unutarhrvatske polemike jeste sumnja u postojanje prešutne simbioze između HDZ-a i Demokratske fronte.

Unutar "Petorke" vlada snažno uvjerenje da ove dvije opcije zapravo igraju uigran meč.

Analitički posmatrano, nemoguće je ignorisati koliko politike ove dvije stranke jedna drugoj idu na ruku.

Hrvatska opozicija tvrdi da postoji osnovana sumnja kako istupi Željka Komšića (DF) služe kao savršen katalizator za homogenizaciju hrvatskih glasača oko Čovića.

U toj logici, DF svojom politikom ne slabi HDZ, već ga čini nezaobilaznim faktorom. Strah od preglasavanja omogućava HDZ-u izbjegavanje polaganja računa za privredne neuspjehe.

Opozicija se sada pokušava pozicionirati kao treći put koji želi prekinuti taj začarani krug, tvrdeći da je upravo takva simbioza straha dovela do političke blokade.

Hrvatska petorka zastupa stav kako su se konačno stekle okolnosti za prekid dosadašnje prakse i izlazak iz začaranog kruga. Na to je ukazao i Slaven Raguž. On procjenjuje da Slaven Kovačević, kao kandidat DF-a, nema pobjedničku "kvalitetu" Željka Komšića. Uz taj nedostatak, Kovačeviću situaciju dodatno otežava i velika konkurencija unutar bošnjačkog bloka, koja mu onemogućuje lagan prolaz na izborima.

Uloga Hrvatske u ovom procesu odaje sliku opreznog balansa. Andrej Plenković, predsjednok Vlade RH i HDZ-a, koristi jezik koji poziva na jedinstvo, nastojeći suptilno podržati liniju koju diktira Mostar.

Njegova upozorenja o fragmentiranosti kao signalu slabosti mogu se čitati kao pokušaj stabilizacije terena iz briselske perspektive, gdje se predvidljivost cijeni iznad svega.

Istovremeno, šutnja Zorana Milanovića ostavlja prostor za različite interpretacije. Njegovo neoglašavanje može signalizirati oprez i čekanje da se vidi koliki je stvarni kapacitet opozicionog bloka. Milanović možda ostavlja prostor za unutrašnje procese, ne želeći prerano dati podršku bilo kojoj strani prije nego što se karte do kraja otvore.

Najava "Hrvatske petorke" o zajedničkom kandidatu postavlja političku scenu za neizvjesnu političku jesen.

Ako taj kandidat ponudi katarze o kojoj Raguž govori, biračko tijelo će se naći pred historijskim izborom.

Pitanje je hoće li prevladati decenijski (nametnuti?) refleks samoodbrane pod jednom zastavom ili je kritična masa spremna povjerovati da se nacionalni interes može braniti i kroz pluralizam.

Kako god bilo, jedno je sigurno, a to je da je Čovićev monopol na udaru. Kakav će ishod biti prvenstveno zavisi od toga hoće li birači povjerovati u novu politiku ili će izabrati predvidljivost, bez obzira na sve njene nedostatke.