Sjednica Predsjedništva SDA održana prije nekoliko dana u Kiseljaku vjerovatno bi ostala tek jedna od onih stranačkih sjednica koje prođu bez naročite pažnje javnosti da se nije dogodila jezička omaška Bakira Izetbegovića.

Govoreći o ratu protiv Bosne, Izetbegović je nespretno upotrijebio izraz građanski rat.

I nakon toga je nastala politička halabuka.

Od jedne nespretne formulacije napravljena je gotovo cijela politička platforma. Iz vladajućih krugova stigle su optužbe da Izetbegović mijenja karakter rata, da relativizira agresiju, pa se sve, po već oprobanom receptu, nastojalo smjestiti u onu političku matricu u kojoj se Izetbegovići predstavljaju kao pandan Karadžiću i Miloševiću.

Izetbegović je potom reagirao. Kazao je da je riječ o očiglednoj omašci i ponovio svoj dobro poznati stav da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena dvostruka agresija. Dodao je da taj stav nije iznosio samo u domaćoj javnosti nego i u Briselu, Ujedinjenim nacijama i širom svijeta, posebno u Beogradu i Zagrebu.

No cijela ova epizoda zapravo dobro dođe kao šlagvort za jednu mnogo zanimljiviju temu - podsjećanje na ono što je o karakteru rata govorilo samo Predsjedništvo RBiH, i to onda kada se o tome nije prepucavalo po društvenim mrežama i predizbornim skupovima, nego donosila odluka od koje je zavisila organizacija države u ratu.

Riječ je o odluci o proglašenju ratnog stanja, objavljenoj u Službenom listu Republike Bosne i Hercegovine broj 7 od 20. juna 1992. godine.

Već u preambuli odluke stvari su postavljene prilično precizno. Navodi se da je na Republiku Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija od Republike Srbije, Republike Crne Gore, Jugoslavenske armije i terorista Srpske demokratske stranke. Odluka dalje govori o nastavku agresije, genocidu, okupaciji dijelova teritorije i potrebi organiziranja odbrane Republike.

Dakle, u junu 1992. godine, u službenom aktu države, agresori su bili imenovani.

Ali posebno je zanimljivo kako je do te odluke došlo.

Prijedlog za proglašenje ratnog stanja od 14. juna 1992. godine potekao je iz kabineta Fikreta Abdića, a njegov stvarni intelektualni spiritus movens bio je Ahmed Žilić, politički disident i advokat. Žilić je svoju argumentaciju oslanjao na jednog od najutjecajnijih pravnih i političkih mislilaca 20. stoljeća, njemačkog pravnika Carla Schmitta, posebno na njegovu čuvenu distinkciju prijatelja i neprijatelja.

Schmitt je smatrao da je samo srce političkog u sposobnosti da se prepozna neprijatelj. Ne u svakom protivniku, nego u onome ko predstavlja stvarnu prijetnju opstanku političke zajednice. U krajnjoj, egzistencijalnoj situaciji, država ne može ostati u stanju političke magle, već mora znati i jasno raspoznavati ko je ugrožava, odakle prijetnja dolazi i protiv koga organizira svoju odbranu.

Žilić je u tome prepoznao jedno od ključnih pitanja organiziranja države u ratnim okolnostima. Prvo je trebalo imenovati ono što se događalo na terenu, a tek onda prema tome oblikovati politički, pravni i vojni odgovor.

U obrazloženju prijedloga rat se ne tretira kao građanski rat niti kao međuetnički sukob. Naprotiv, govori se o agresorskoj politici, njenim nosiocima i potrebi da se država organizira radi odbrane od agresije.

Nekoliko dana kasnije, sama odluka donosi mnogo precizniji odgovor: Srbija, Crna Gora, Jugoslavenska armija i teroristi SDS-a. Odluka je usvojena jednoglasno, na čelu s Alijom Izetbegovićem. Iz današnje perspektive gotovo je nevjerovatno da je za nju glasao i Nenad Kecmanović, koji se tada još nalazio u Predsjedništvu RBiH.

Međutim, jedna nespretno izgovorena riječ bila je dovoljna da se pokrene politička mašinerija koja pokušava dokazati kako se navodno mijenja karakter rata.

Omaška je omaška, a Izetbegović je svoju omašku već priznao. Tu bi priča, kada bi bila riječ o ozbiljnoj raspravi, zapravo mogla i završiti. Ali od jedne priznate omaške napraviti priču o prepravljanju historije, patriotizmu i političkoj podobnosti nešto je sasvim drugo, a to drugo je zapravo jeftina predizborna računica.

Jedna nespretna riječ bila je dovoljna da se od nje napravi politički problem. Izvučena iz konteksta, dobila je sasvim drugo značenje, a onda se sve dalje odvijalo po poznatom obrascu.

Naravno, mnogo je to jednostavnije i politički djelotvornije, nego suočiti se s ozbiljnim političkim i ekonomskim temama, a nije da ih Trojka nije proizvela dovoljno.

Lahko je proizvesti galamu oko jedne riječi. Mnogo je teže biračima objasniti rezultate vlasti, odgovornost za ono što je urađeno ili nije urađeno i ponuditi im ozbiljan politički program.

Izetbegović je napravio omašku i to je sam priznao. Tu zapravo nema mnogo prostora za polemiku. Pravo pitanje počinje tek poslije toga – šta se iz jedne priznate omaške pokušava napraviti. A pokušava se napraviti mnogo više od onoga što ona zaista jeste. Politički oponenti idu tako daleko, pa tvrde da Izetbegović mijenja karakter rata i prepravlja historiju.

Pri tome se potpuno gubi razlika između jedne pogrešno izgovorene riječi i stvarnog odnosa prema historijskim činjenicama. Ta je razlika ovdje najvažnija. Ako postoje dokumenti, odluke i zapisnici iz vremena o kojem danas govorimo, onda se na osnovu njih može provjeravati šta se tada zaista događalo i kako su institucije države razumjele rat i njegove aktere. Jedna današnja omaška to ne može promijeniti, niti sama po sebi može postati dokaz da je neko naknadno odlučio "prepraviti" historiju.