Nije problem kada neki političar zaoštri retoriku. Problem nastaje kada to učini bez ikakvog objašnjenja, kao da prethodne tri i po godine nisu ni postojale.

Elmedin Konaković danas govori ono što je značajan dio javnosti u Bosni i Hercegovini očekivao mnogo ranije: da se odnosi u regionu ne mogu graditi na prešućivanju činjenica, relativizaciji prošlosti i ignorisanju političkih provokacija. Njegove poruke iz Antalije zvuče čvrsto, jasno i politički logično.

Upravo zato otvaraju neugodno pitanje: gdje je bio taj ton do danas? I zašto je odabrao baš ovaj svjetski forum za "oštro" obraćanje delegaciji iz Srbije predvođenoj njegovim kolegom Markom Đurićem. Svjetla pozornice, show, baš onako u stilu Aleksandra Vučić na kojeg se obrušio.

U periodu iza nas svjedočili smo potpuno drugačijem pristupu, jednom drugačijem Konakoviću, "dobrom dečku". Regionalna "pristojnost" često je prelazila u političku snishodljivost. Izostajale su reakcije na otvorene provokacije, historijski revizionizam, pa i na uvrede koje su dolazile iz susjedstva. Umjesto jasnih stavova, dominirala je taktika izbjegavanja konflikta.

Prešutio je kada se u emisiji Nedjeljom u 2 otvorilo pitanje agresije Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu i presuda za UZP. Prešutio je i kada su dolazile najgrublje uvrede, uključujući situaciju u kojoj je Milorad Dodik psovao genocid u Konjicu, bez reakcije kakva se očekuje od ministra vanjskih poslova jedne države, a posebno od maloljetnog borca Armije RBiH sa stažom od "četiri godine i 22 dana".

Ali nedosljednost se ne ogleda samo u šutnji, nego i u onome što je aktivno zagovarao.

Kada je pokrenuta inicijativa Otvoreni Balkan, Elmedin Konaković nije bio skeptik. Naprotiv. U maju 2023. godine govorio je o toj inicijativi kao o "potencijalnoj državi", uvjeravajući javnost da bi u takvom okviru živjelo više od pet miliona Bošnjaka, koji bi "jedni drugima išli na Bajram".

Dok su drugi, a takvi su bili većina, upozoravali na političku pozadinu i moguće posljedice takvih integracija, on je birao euforiju.

Danas, kada se sve češće govori o Otvorenom Balkanu kao prostoru kroz koji Aleksandar Vučić pokušava širiti politički i ekonomski utjecaj, Konaković bira potpuno drugačiji ton, oštriji, tvrđi, "državničkiji".

I tu dolazimo do suštine problema.

Nije sporno promijeniti stav. Sporno je promijeniti ga bez objašnjenja i to tačno u trenutku kada politički postaje korisno. Isključivo njemu, naravno.

Jer ovaj zaokret ne dolazi u vakuumu. Dolazi u trenutku kada stranka Narod i pravda bilježi pad podrške, kada su unutrašnje pukotine sve vidljivije i kada je predizborna kampanja dobrano se zahuktala.

U takvim okolnostima, zaoštravanje retorike prema vani nije samo vanjska politika - to je unutrašnja taktika.

Pokušaj konsolidacije. Pokušaj mobilizacije. Pokušaj da se izgubljeni politički kapital nadoknadi "čvrstim stavovima".

Nedavno se obrušio i na visokog predstavnika Christian Schmidt, iako je upravo Schmidtova intervencija bila ključna za formiranje vlasti u kojoj danas učestvuje. I taj potez dodatno pojačava sliku političke fleksibilnosti koja lako prelazi u nedosljednost.

Kada se sve sabere, šutnja kada se očekivao stav, euforija kada je bila potrebna opreznost, i oštrina kada je politički najisplativija,  teško je oteti se dojmu da se ne radi o evoluciji politike, nego o njenoj prilagodbi trenutku.

Sumnja u njegovu iskrenost da se "prehrabro" bori sada za državu Bosnu i Hercegovinu se svodi na jedno: da li je riječ o principu ili o potrebi?

Jer u politici nije dovoljno govoriti istinu, nekome održati lekciju, važnije je kada to počnete govoriti.

Dino se sjetio prekasno pokazati da ima kičmu. A imao je sijaset prilika do sada.

Ovako, iako je dobro zvučalo sve što je izgovorio sada liči tek na puko šibicarenje u politici.