U Bosni i Hercegovini vanjska politika odavno nije polje usaglašenog državnog djelovanja, već poligon za soliranje.

Ipak, slučaj kosponzoriranja Rezolucije o osudi Irana u Ujedinjenim nacijama, ukoliko se navodi o načinu donošenja odluke ispostave tačnim, podigao je ljestvicu institucionalnog apsurda na novi nivo.

Vjerovatno će se u javnosti ovaj potez upakovati u celofan "povijesnih silnica", no ispod površine se krije opasno podrivanje ustavnog poretka koje bi se, poput bumeranga, moglo vratiti upravo onima koji se kunu u državu.

Ustavni okvir BiH ne ostavlja prostor za kreativna tumačenja. Predsjedništvo BiH je isključivi titular vanjske politike. Ono je mozak, a Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) samo izvršna ruka.

Da bi ta ruka povukla bilo kakav međunarodni potez, mozak mora donijeti odluku – koncenzusom, na zvaničnoj sjednici, pod predsjedavanjem onoga ko je u tom trenutku na redu.

U slučaju osude Irana, prema dostupnim informacijama, ništa od navedenog se nije dogodilo. Predsjedništvo, kojim trenutno predsjedava Željko Komšić nije zasjedalo.

Posebno je intrigantna Komšićeva pasivnost i oklijevanje da sazove sjednicu, naročito ako se sjetimo da je isto to Predsjedništvo svojevremeno jednoglasno podržalo odluku da se američki predsjednik Donald Trump nominira za Nobelovu nagradu za mir. Dok se Komšić u ovom osjetljivom geopolitičkom trenutku držao po strani, vjerovatno kalkulišući između različitih pritisaka, nastao je institucionalni vakuum.

S druge strane, Željka Cvijanović od početka drži jasan i beskompromisan stav podrške Izraelu. Taj kurs nije slučajan. On je dio šire strategije Banja Luke koja preko zaljevskih zemalja i savezništva s Izraelom nastoji izgraditi most prema Trumpovoj administraciji, ciljajući na krunski politički trofej - direktan susret Milorada Dodika sa Donaldom Trumpom.

Ako nije bilo sjednice, usaglašenog stava, niti formalnog zaključka, postavlja se pitanje legitimiteta bh. glasa. Ukoliko su navodi tačni, Denis Bećirović, član Predsjedništva koji trenutno čak i ne predsjedava ovim tijelom, preuzeo je ulogu "samoproglašenog suverena".

Pretpostavlja se da je usmenom instrukcijom upućenom Elmedinu Konakoviću i Zlatku Lagumdžiji, Bećirović zaobišao proceduru i naložio kosponzoriranje rezolucije.

Ovdje dolazimo do ključne teze. Ovaj potez nije samo kršenje protokola, on bi mogao biti strateško samoubistvo probosanske politike.

Godinama se iz Sarajeva opravdano kritikuju paralelne diplomatske aktivnosti kadrova iz Republike Srpske. Svaki put kada bi ambasadori Srbi ili članovi Predsjedništva djelovali mimo usaglašenog stava, optuživani su za rušenje države i neustavno djelovanje.

Eventualnim davanjem instrukcije, mimo procedure i Ustava BiH, Denis Bećirović te optužbe čini ništavnim.

Dajući usmenu instrukciju mimo sjednice i dogovora, Bećirović bi mogao stvoriti savršen "pravni i politički zaklon" za svakog budućeg diplomatu iz reda Srba u BiH, odnosno iz stranaka sa sjedištem u Banjoj Luci.

On praktično abolira sve naredne akcije koje bi srpski kadrovi mogli poduzeti na svoju ruku. Ako član Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda može samostalno krojiti kurs BiH u UN-u, s kojim pravom će se sutra kritikovati Željka Cvijanović ako, recimo, naloži podršku nekoj proruskoj inicijativi ili ignorisanje direktiva EU?

Ovim bi bio otvoren prostor u kojem "pravila igre" više ne postoje. Ukoliko je ovaj scenario tačan, Bećirović, Konaković i Lagumdžija su pokazali da je za vođenje vanjske politike dovoljno imati istomišljenika u lancu komande, dok je Ustav samo usputna smetnja.

Time se direktno ide na ruku onim politikama koje BiH žele prikazati kao nefunkcionalnu, nemoguću državu. Ako se odluke donose šaptom, usmeno i u uskom krugu jedne podobne i stranačke komponente, onda BiH prestaje nastupati kao država i postaje zbir triju paralelnih diplomatskih mreža koje se međusobno nadglasavaju u hodnicima UN-a.

Pitanje nije da li Iran zaslužuje osudu. Pravo pitanje, a ono mora zanimati svakog onog ko drži do države, jeste: zaslužuje li BiH uopće da ima proceduru?

Ako je odgovor ne, ili ako procedura vrijedi samo onda kada nam ide u prilog, onda smo sami pristali na to da su institucije tek kulise.

Provokativno, ali istinito, usmena instrukcija je možda donijela kratkotrajni poen u očima zapadnih partnera, ali je dugoročno legitimirala svaki budući separatni potez Banja Luke.

Kada ruka počne djelovati bez mozga, to se u biologiji zove grč, a u politici – anarhija. Bećirovićev model diplomatije možda je pitak za dnevnu upotrebu, ali je on zapravo najsnažniji vjetar u leđa onima koji tvrde da je BiH u Sarajevu samo deklarativna, dok je u praksi tek sredstvo u rukama pojedinca.

Ko zapravo vodi vanjsku politiku BiH? Ako su ovi navodi tačni, odgovor je porazan - Onaj ko prvi stigne do telefona.