Prošlo je šest dana od nezapamćene tragedije u tuzlanskom Domu penzionera.

Iako su se sve aktivnosti normalizovale, bit će potrebno vremena da se smire osjećaji. Prvobitni šok i nevjerica s kojim su se nosile osobe smještene u Domu prolaze, ali tuga ostaje. Na raspolaganju su im stručni timovi koji im pomažu da lakše prevaziđu posljedice požara.

Život u Domu penzionera nekoliko dana nakon požara na prvi pogled djeluje uobičajeno.

Osobe smještene u ovoj ustanovi vraćaju se polako redovnim aktivnostima. Ipak, još ih prate prizori kojima su svjedočili. Kažu, te noći je bilo najteže gledati i ne biti u mogućnosti pomoći.

- Tad nema straha, da mogu da trčim, trčala bih da pomognem. I što god smo mogli da uradimo, gledala sam, svi su ljudi došli - prisjeća se štićenica doma Džemila Mahmuzić.

"Gledao sam i žalio one ljude, pogotovo kad su počeli iznositi nosila", kazao je štićenik doma Esad Zukić.

- Nisam znao da li su na njima živi ljudi ili nosila od onih koje sam poznavo - dodao je on.

- Sin je došao po mene, nisam znala da naš šef kuhinje stoji iza mene, kažem: Neću, jer me vodiš kući gdje si ti, žena, unučad, kći, a ja ostavljam svoju Ljubu samu, pa ostavljam Lucu, kojoj je skoro umro muž - kaže štićenica doma Džemila Mahmuzić.

Poznavali su ljude koji su izgubili živote od posljedica požara, neki od njih su im bili bliski.

- Nosila sam mu smoki, jabuku, mandarina... Nisam znala da njegova soba gori, mislim da je on izgorio, to me je na kraju skrhalo - dodaje Džemila.

- Umro je, nažalost. Jučer mu je bila dženaza. Boga sam molio da mu pruži ono što se može pružiti na drugom svijetu - kaže Zukić.

Zahvalni su svima koji su pomogli u spašavanju. Kažu, bilo je i mnogo ljudi koji su čekali na ulici spremni da pruže pomoć. Svi su uradili sve što su mogli u tom trenutku.

Život poslije svega nije lak.

I osobe koje su smještene u Domu penzionera, ali i uposlenici pod velikim su stresom nakon tragedije koja se dogodila. Svima je na raspolaganju psihološka pomoć kako bi lakše prevazišli traume koje su doživjeli.

- U dnevnom centru će penzioneri koji su pokretni, mogu sići, a oni će ići i gore po spratovima. I mi radnici, socijalni radnici i svi generalno, tješe penzionere, obavljaju s njima razgovore jer su oni pod najvećim stresom - navodi Alan Turčinović, radni terapeut u Socijalnoj službi Doma penzionera Tuzla.

Redovne posjete porodica i prijatelja su ponovo omogućene, restoran počinje normalno raditi.

Uspostavljen je i rad ambulante na šestom spratu.

Također, osobe koje su morale biti izmještene zbog požara na niže spratove, vratile su se u svoje sobe.

Za sve ostalo bit će potrebno vrijeme.