U Bosni i Hercegovini iz godine u godinu broj slučajeva vršnjačkog nasilja je u porastu.

Prema podacima UNICEF-a, svako treće dijete u našoj zemlji doživjelo je neki oblik vršnjačkog nasilja. Posljednji slučaj, koji je zgrozio javnost, desio se 1. septembra u Tuzli, prvi dan nastave ove školske godine.

Naime, u dvorišu škole maloljetnik je nožem povrijedio vršnjaka, koji je bio i životno ugrožen.

S obzirom na to da je ovo djelo kvalifikovano kao pokušaj ubistva, maloljetnik je optužen te mu je određen jednomjesečni pritvor.

Iako ovo ne možemo svrstati u vršnjačko nasilje, o ovoj temi treba govoriti upravo da ne bi došlo do eskalacije nasilja i krivičnih djela. 

Da li je to kap koja je prelila čašu i alarm za uzbunu da se slučajevi vršnjačkog nasilja više ne mogu ignorisati i tako lako prolaziti?

O ovoj temi razgovarali smo sa profesoricom na Medicinskom fakultetu u Tuzli i stručnjakinjom za nasilje prof. dr. Nurkom Pranjić.

Na naše pitanje zašto djeca i adolescenti imaju potrebu maltretirati svoje vršnjake, doktorica Pranjić kaže da je razlog zato što je takva klima u školi, van škole, a vrijednosti su se promijenile. Pitali smo i kako roditelji mogu prepoznati da dijete ima problema u školi..

- Roditelji moraju imati vremena za svoju djecu. Stalno ih osluškivati. Vidjeti kakvi su im međudrugarski odnosi. Imaju li prijatelja. Moraju stvoriti povjerenje kod svoje djece da im oni sami kažu ako imaju problem, a ne da to nose sami, bespomoćno i da, kao kod svih vrsta nasilja, smatraju da su sami krivi.

Zatim, izbjegavaju odlazak u školu, nešto ih boli, prave se da su bolesni. Njima se ne ide u školu jer očekuju tu neugodu. Nikad se to nasilje ne dešava povremeno, nego u kontinuitetu, svaki dan.

Ti znakovi su više nego primjetni. Vršnjačko nasilje se uglavnom događa dobroj, finoj, povučenoj djeci. Zlostavljači takve biraju – kaže Pranjić.

Profesorica ističe da ima više vidova vršnjačkog nasilja – ismijavanje, vrijeđanje, ignorisanje, šikaniranje, "izbacivanje" iz Viber grupa, pa sve do fizičkog nasilja. Kada govorimo o tome zašto se djeca koja nisu zlostavljači priklanjaju njima pa i sami počinju maltretirati, da li iz straha da i oni ne postanu mete, naša sagovornica se s tim se slaže.

- Ne, oni se njima dive. Živimo u nekom vremenu gdje su nam ljudske vrijednosti pod nogama i to moramo mijenjati. Dati djeci povjerenje i ljubav. Dobrota je ismijana danas. Prave vrijednosti su ismijane, uspješni učenici također – kaže profesorica Pranjić.

Ona smatra da je sistem odavno zakazao jer je bilo toliko slučajeva vršnjačkog nasilja i negativnih ishoda da su škole ipak morale dosad nešto uradilti. Naprimjer, psihoterapeut koji je stalna podrška djeci, da se dijete njemu može obratiti i pokucati u svako doba, bez najave, prije nego što dođe kući roditeljima. Psiholog momentalno mora zvati menadžment da nešto poduzme. Moraju se pronaći principi kako da se djeci pomogne jer posljedice maltretiranja su poražavajuće.

- Mi smo radili istraživanje na uzorku 17-godišnjaka i utvrdili smo jako puno depresije i suicidalnosti. Suicidalne ideje su bile jako visoke. To je zaista veliko upozorenje - ističe Pranjić.

Na naše pitanje zašto se ovako važan problem "gura pod tepih" i minimizira, pa čak i da roditelji djece zlostavljača neće da priznaju da im je dijete takvo, nego ih brane. Čak i mnogi nastavnici i profesori tom problem ne pristupaju ozbiljno, pa često kažu "ma to su dječija posla", "sve su to dobra djeca", "treba da se pomire" i slično, naša sagovornica kaže da u tome leži najveći problem.

- To što roditelji neće da priznaju jeste zato što oni svoju djecu podržavaju, u smislu da su oni glavni, da su nadmoćni, da su oni iznad druge djece. To su grupe koje se udružuju i koje svojom agresijom žele biti nadmoćne nad drugim učenicima. Još kada imate podršku roditelja, problem je nemjerljiv. Oni kažu "bolje da moje dijete zlostavlja, nego da neko njega dira i tuče".

To je strašno. Egoizam. Takvo šta ne smije izgovoriti ni u šali. To su oni roditelji koji dolaze u školu i intervenišu za ocjene svoje djece. Imaju novca, kupuju im markiranu odjeću. Sada je situacija puno gora jer imate i cyber nasilje. Djeca više nisu mirna i sigurna ni u svojoj kući. Škola, nastavnici, profesori moraju uraditi mnogo više da spriječe vršnjačko nasilje. Prebacivanje iz jednog odjeljenja u drugo ili mijenjanje škole nije rješenje. Nisam ni za drakonske kazne. Treba raditi na prevenciji – zaključuje na Faktor profesorica Nurka Pranjić.