Omer Hamzić jedan je od najznačajnijih istraživača lokalne historije u Bosni i Hercegovini. Autor je šesnaest knjiga i monografija iz oblasti historije, više od 150 naučnih radova i stotina eseja, prikaza i novinskih tekstova. Osnivač je i dugogodišnji urednik Časopisa za kulturnu historiju Gračanički glasnik, jednog od rijetkih lokalnih časopisa u Bosni i Hercegovini koji je opstao u neprekidnom kontinuitetu, više od 30 godina i to sa dvije sveske godišnje.

Ratne godine 1992–1995. Hamzić je proveo u Gračanici, gdje je, uz redovne poslove iz ratnog rasporeda, radio i kao ratni hroničar i saradnik lokalnog radija i ratnog lista Biljeg vremena. Njegov kasniji rad obilježen je sistematskim istraživanjem prošlosti Gračanice, dokumentovanjem ratnih stradanja i razvojem prepoznatljivog modela lokalne historiografije koji je u stručnoj javnosti često označavan kao svojevrsna "gračanička škola lokalne historije" - simboličan naziv za metodološki model istraživanja lokalne prošlosti i kulture pamćenja.

U razgovoru koji slijedi Hamzić govori o svom životnom i istraživačkom putu, o nastanku Gračaničkog glasnika, o iskustvu rata i lične tragedije, o šutnji institucija pred ratnim zločinima, ali i o potrebi da se historija Bosne i Hercegovine oslobodi tuđih ideoloških matrica i posmatra iz vlastitog iskustva i vlastite dokumentarne građe.

"Historija se počinje pisati tek kada se spustite u mahalu i u konkretan život"

- Lakše mi je odgovoriti šta me nije održalo u tom kontinuitetu. Jer, ja to nisam počeo raditi da bih gradio karijeru, niti da bih "skupljao" akademske titule, priznanja ili, ne daj Bože, neku materijalnu korist. Počeo sam kao novinar i tokom čitavog svog radnog vijeka imao sam druge dobre i odgovorne poslove. Nikada nisam živio od tih istraživanja i pisanja. Jednostavno, radio sam to iz nekog unutrašnjeg poriva, zato što sam osjećao da neke stvari moraju ostati zapisane.

Sve to što ste u okviru pitanja nabrojali, radio sam uglavnom izvan svog radnog vremena, na račun ličnog komoditeta i često na štetu porodice koja me je u tome ipak podržavala. U početku je to bio svojevrstan hobi i nadogradnja novinarskog, pa i životnog iskustva. Kasnije je taj rad prerastao u ozbiljan naučnoistraživački angažman: počele su izlaziti knjige, naučni radovi, organizovati se skupovi, nastajao je časopis… Vremenom je došla i ta akademska nadogradnja - postdiplomske studije, rad u nastavi i napredovanje do statusa redovnog profesora univerziteta.

Kada danas pogledam unazad, vidim da je ta moja, uslovno rečeno, "sporedna djelatnost",  postala uveliko glavna i na kraju krajeva obilježila i mene i čitav moj život. Nije svakome dato da ulazi u tragove prošlosti, da ih bilježi i te svoje bilješke objavljuje i ostavlja svakom ko želi da ih koristi. Ne bih sada ulazio u šire priče o prolaznosti života i trajnim ljudskim dobrima. Jednostavno, svoj rad doživljavam kao neku vrstu vakufa bez formalnog uvakufljenja. Nešto što nastaje mimo lične koristi, a ostaje drugima na raspolaganju, bez obzira na to koliko će izdržati sud vremena.

Na to pitanje sam već djelimično odgovorio. Iskreno, u tim riječima nikada se nisam prepoznavao. One dobro zvuče, ali često pojednostavljuju stvari. Naime, tokom rata i odmah nakon rata, bio sam zapanjen spoznajom koliko naši ljudi ne znaju ništa o svom neposrednom okruženju, o svojoj ulici, o svojoj mahali, o svojoj džamiji, o crkvi pored koje svakodnevno prolaze, koliko je oskudno njihovo znanje o vlastitoj familiji, svojim korijenima, svojoj tradiciji, kulturi…

U nekoj smrznutoj atmosferi poslije Dejtona, to neznanje učinilo mi se kao jedno beznadno stanje koje je trebalo hitno mijenjati. To me je i navelo na razmišljanje o potrebi ozbiljnijih istraživanja i ispisivanja činjenica iz lokalne prošlosti. Trebalo je bar pokušati. Već je postojala neka osnova. Iz te svijesti rodila se ideja o časopisu. Na toj ideji istrajavam već punih 30 godina.

Ako bih već morao tražiti neku bližu odrednicu, izbjegavajući krupne riječi, kao što je kulturna misija, entuzijazam itd., rekao bih da se tu radi o jednoj vrsti unutrašnje obaveze, ali ne nametnute obaveze, nego prihvaćene dobrovoljno.

Nešto što čovjek vremenom prepozna kao svoj prostor djelovanja, bez potrebe da to dodatno imenuje ili opravdava i reklamira. Jednostavno, radio sam to i radim, jer vidim da postoji potreba ljudi oko mene za vlastitom samospoznajom, za učvršćivanjem vlastitog identiteta. Radio sam to ne zato što sam morao, nego zato što sam vidio da bi, ne zapiše li se, nešto važno ostalo neizrečeno i zauvijek zagubljeno u šutnji.

- Mislim da me novinarstvo tome naučilo više nego bilo šta drugo. Radio sam na terenu, među ljudima, slušao njihove priče, obilazio sela, fabrike, gradilišta, razgovarao sa običnim svijetom. Tu čovjek vrlo brzo shvati da historija nije samo ono što piše u velikim knjigama i političkim deklaracijama. "Historija se počinje pisati tek kada se spustite u mahalu i u konkretan život".

Kada slušate kako ljudi govore, kako pamte, čega se stide, šta prešućuju, šta prenose djeci - tada počinjete razumijevati jedan prostor mnogo dublje nego iz bilo kojeg službenog dokumenta.

Mislim da je upravo taj početni novinarski posao kod mene razvio osjećaj za detalj i za važnost takozvanog "malog čovjeka" u historiji. Kasnije sam taj osjećaj produbljivao nekim drugim životnim i radnim iskustvima i samo prenosio u taj istraživački i urednički rad. I zato me je vjerovatno manje zanimala historiografija "iz krupnog plana". Mene su više zanimali stvarni ljudi i njihovi mali životi.

- Odrastao sam u vremenu u kojem je knjiga bila luksuz, ali i svetinja. Još kao gimnazijalac shvatio sam da me više privlači ono što ostaje zapisano nego svijet prirodnih nauka i matematičkih formula. Po fakultetskom obrazovanju nisam historičar, nego profesor književnosti i jezika.

U prostor historije o kojem govorimo nisam ušao planski, niti u okviru neke profesionalne strategije. To je bio splet okolnosti koje vas, bez mnogo razmišljanja, izvedu na jedan kolosijek koji vas vodi u predjele za koje niste ni znali da postoje. Još za vrijeme studija shvatio sam da historija i književnost dišu istim plućima.

Jedan od prvih ozbiljnijih koraka u tom pravcu bila je knjiga Biljezi slobode iz 1985. godine, u koautorstvu sa Ešrefom Ćurićem, tadašnjim glavnim urednikom Radio Gračanice, gdje sam radio kao novinar. Ja sam i smislio taj poetski naslov iako se radilo o publicističko-historijskom izdanju: o partizanskim spomen obilježjima. Danas, s ove vremenske distance, vidim koliko je taj trenutak bio važan za Gračanicu. To je bila prva knjiga o Gračanici uopće.

Paradoksalno je da je Gračanica imala štampariju još od 1958. godine, a da je prvu knjigu o sebi dobila tek 1985. Nisam tada bio ni svjestan da smo tom nevelikom knjigom uveli Gračanicu u prostor pisane historije.

Nakon toga stvari su se počele kretati nešto brže. Već naredne godine pojavljuje se knjiga o osnovnom školstvu u Gračanici autora Osmana Delića, a potom i prva prava monografija Gračanice. Sticajem okolnosti, angažovan sam kao koautor na toj knjizi. Imao sam sreću da radim sa Esadom Tihićem, jednim vrsnim historičarom, istraživačem i izuzetnim redaktorom, koji je godinama pekao zanat u Vojnoizdavačkom zavodu u Beogradu. Iako je knjiga nosila naslov Gračanica i okolina u NOB-u i revoluciji, njen prvi dio obuhvatio je period od najstarijih vremena do 1941. godine. Iako je izašla, sada već davne 1988. godine, ta knjiga je i danas jedna od najcjelovitijih sinteza o Gračanici, bez obzira na sve manjkavosti i obilježja koja nosi iz vremena u kojem je nastala.

Tri pune godine radili smo na toj knjizi. Bilo je to za mene veliko iskustvo i prava škola. Iako sam kasnije dodatno proširivao svoja znanja i školovao se, moram sa velikom zahvalnošću reći da je ipak moj najbolji učitelj bio upravo Esad Tihić.

Dok smo radili na toj knjizi, strpljivo me uvodio u istraživački rad, redaktorsko umijeće i disciplinu historijske nauke. Kod njega  sam definitivno položio i spisateljski i istraživački i urednički ispit. Tako se, korak po korak, preda mnom se otvarao jedan sasvim novi stvaralački prostor koji me je vremenom potpuno zaokupio. Nadograđivalo se to na moje fakultetsko obrazovanje, novinarsko iskustvo i trajnu radoznalost koja čovjeka tjera da ide dalje, da provjerava, zapisuje i saopštava svoje nalaze drugima.

- To je došlo relativno rano, još sredinom osamdesetih godina, kada sam se ozbiljnije počeo baviti istraživanjima Drugog svjetskog rata u Gračanici, radeći na spomenutoj monografiji. U taj prostor nisam ulazio sa formalnim historičarskim samopouzdanjem, iako sam se u svakom trenutku mogao osloniti na svog koautora. Tokom tih istraživanja, prvi put sam osjetio nesklad između "velikih slika" iz mojih školskih knjiga i onoga što sam nalazio na terenu - u dokumentima, lokalnim arhivima i usmenim svjedočenjima.

Konkretno, radeći na temi tzv. zelenog kadra, odjednom sam se našao pred činjenicama koje nisu odgovarale slici koju sam ranije imao. U zvaničnim narativima to je bila negativna kvinslinška formacija, gotovo jednodimenzionalna pojava. Međutim, kada se spustite na lokalni nivo, u konkretan prostor i među konkretne ljude, vidite da stvari nisu tako jednostavne.

U slučaju Gračanice (naravno, i drugih mjesta), ta pojava je imala i drugačiju funkciju i značenje, koje se ne uklapa u unaprijed zadane interpretacije. Izuzetno je teško objasniti kako su ljudi koji su branili vlastita sela i porodice mogli istovremeno završiti na historijski pogrešnoj strani, a ne upasti u zamku historijskog revizionizma u negativnom smislu te riječi. Slično je i s pitanjem DOMDO pukovnije Hadžiefendića (tzv. legije).

U slučaju Gračanice, ali i drugih mjesta, mnogi ljudi koje su kasnije historijske interpretacije lako svrstavale u pogrešne kategorije, na pogrešnoj strani zapravo su prvenstveno branili vlastita sela, porodice i gole živote. I sada dolazite do jednog veoma osjetljivog pitanja: kako objasniti te procese, a ne upasti ni u zamku historijskog revizionizma ni u pojednostavljeno moralno presuđivanje?

Kad sam se ozbiljnije pozabavio tim temama i počeo istraživati kako je to izgledalo na terenu, u selu u rodnoj čaršiji, shvatio sam, da tako kažem neposredno da historija nije nešto što se može preuzeti kao gotova zauvijek zakovana istina, nego nešto što se mora stalno provjeravati i kritički propitivati. I da ono što važi na općem planu ne mora nužno važiti i na lokalnom. Tada se pokaže da historija nije jednoznačna, nego slojevita i često protivrječna. Otuda i moja vezanost za  lokalnu i zavičajnu historiju, ma šta to značilo.

- Moram reći da taj pristup u početku nikako nije bio moj svjestan metodološki izbor. To je prije svega bila nužnost. Na raspolaganju sam imao samo lokalne izvore - arhivsku građu, usmena kazivanja, porodična sjećanja i fragmente koje je trebalo povezivati i provjeravati. Međutim, brzo se pokazalo da takav pristup daje složeniju i vjerodostojniju sliku od općih interpretacija. Kasnije sam shvatio da su takve metode već bile teorijski obrađene i u savremenoj historiografiji, ali sam ja do njih došao iskustveno, iz same građe i rada na terenu. Kada krenete tim putem, vidite da historija nije sastavljena samo od velikih događaja i političkih odluka, nego i od svakodnevnih iskustava običnih ljudi.

A upravo ta "sitna" historija često objašnjava ono što se na krupnom planu skori  ne vidi. Historija lokalnog prostora ne može se pisati bez ljudi, bez njihovih imena, sudbina i tragova koje su ostavili. Tek tada ona prestaje biti apstraktna i postaje stvarna. Danas, kada gledam savremene ideološke sporove oko prošlosti, još sam uvjereniji da je lokalna historija jedan od rijetkih prostora u kojem se čovjek može približiti konkretnom životu i stvarnim ljudima.

Velike ideologije uglavnom vole velike narative. A u njima mali čovjek najčešće nestane. Mene je uvijek više zanimalo upravo ono što ostane ispod tih velikih narativa - kako su ljudi stvarno živjeli, čega su se bojali, kako su stradavali i kako su opstajali.

- Gračanički glasnik nije nastao kao neki planski projekat, ali nije nastao ni sasvim spontano. Konkretno, nastao je, kako smo već rekli u sumornoj atmosferi poslije Dejtona, iz spoznaje da malo znamo o sebi. Bio je to i nastavak jednog iskustva koje je počelo još prije rata radom na spomenutim zavičajnim knjigama, a posebno se oblikovalo tokom rata. Uz svoje redovne ratne obaveze (ratni raspored), imenovan sam i za ratnog hroničara Gračanice, nešto kasnije učestvovao sam u osnivanju i bio član redakcije ratnog lista Biljeg vremena, u kojem smo, u veoma teškim okolnostima, pokušavali bilježiti ono što se dešava oko nas.

Bilo je to vrijeme kada se moralo raditi da bi se živjelo, a pisalo da bi se ostalo čovjekom. Potreba da se događaji ne prepuste zaboravu bila je, u suštini, početak svega. I nakon rata, kada je Biljeg vremena prestao izlaziti, ostala je ta ista potreba - da se nastavi bilježiti, ali sada u mirnodopskim uslovima i sa većim vremenskim odmakom.

Upravo iz tog kruga ljudi nastala je ideja o časopisu, potaknuta količinom neznanja o sebi. Bio sam jedan od inicijatora i nosilac realizacije ideje o časopisu. Danas je teško objasniti kako je sve to počelo. Nismo imali ozbiljnu finansijsku podršku, infrastrukturu, ni širu mrežu saradnika. Sve se razvijalo postepeno, iz broja u broj, pomalo i iz prkosa. Nakon gašenja Biljega vremena, ostala je potreba da neko ili nešto nastavi govoriti i pismeno svjedočiti. Osnovni pokretački motiv bio nam je osjećaj da naš grad mora imati svoj zapis - jer ako ga nema, kao da nije ni postojao.

Kada je 25. maja 1996. godine izašao prvi broj, tadašnje novine nazvale su pojavu Gračaničkog glasnika „kulturnim čudom u Gračanici“. Bilo je i onih koji su se tome podsmjehivali i tvrdili da takav časopis nema budućnost. I zaista, sve je tada djelovalo pomalo nestvarno: jedna mala sredina, neposredno nakon rata, pokreće časopis za kulturnu historiju.

U početku je to više ličilo na pokušaj da se na jednom mjestu okupe tekstovi o prošlosti Gračanice i njene okoline. Nismo željeli praviti lokalnu hroniku u smislu nekontrolisanog bilježenja svega i svačega. Pokušavali smo graditi pouzdaniji uvid u prošlost, koliko god to tada bilo skromno.

Možda danas zvuči pretenciozno, ali od početka smo postavili visoke standarde, iako tada gotovo da nismo imali ozbiljne uzore u lokalnoj historiografskoj periodici. Želio sam da Glasnik bude i svojevrsni bukvar kulturne historije moga grada. Zato sam i odlučio pisati protiv zaborava - za one kojih više nema.

Oslanjali smo se uglavnom na vlastite snage. U prvim brojevima mnogo nam je značilo to što smo imali određenu zalihu ozbiljnih tekstova. Posebno bih tu spomenuo opsežna etnografska istraživanja dr. Saliha Kulenovića, završena neposredno pred rat, ali neobjavljena zbog ratnih okolnosti.

Objavljivali smo i naknadno pronađene tekstove i prevode već zaboravljenog gračaničkog alima Muhameda Mašića. Tako smo, da tako kažem, „krpili“ prve brojeve dok nisu počela pristizati nova istraživanja i novi autori. Nikada nisam zatvarao vrata mlađim saradnicima. Ako neko ima želju da piše, treba mu pomoći i dati mu prostor, a ne odmah ga sputavati.

Naš cilj nikada nije bio stvarati strogo akademski zatvoren časopis. Više smo težili nečemu što bih danas nazvao narodnom čitankom na visokom stručnom nivou - publikaciji koju mogu čitati i profesori univerziteta i obični ljudi, a da pritom zadrži naučnu preciznost i dokumentarnu vrijednost.

Vremenom je prerastao u jednu vrstu kulturno-historijskog arhiva Gračanice. Mislim da su njegove najveće vrijednosti otvorenost, vjerodostojnost i pluralizam pogleda. Nikada nismo podilazili ni vlastima, ni modi, ni prolaznim ideološkim trendovima.

Za mene Gračanički glasnik nikada nije bio samo časopis. Bio je i ostao čin otpora zaboravu. Ako danas Gračanički glasnik ima određeno mjesto u bosanskohercegovačkoj periodici, onda je to prije svega rezultat kontinuiteta - bez velikih skokova, ali i bez prekida.

- Iskreno, mnogo više upornosti nego plana. Bilo je određenih ideja i definisanih pravaca, ali ne i neke čvrste strategije kakva se danas podrazumijeva kod sličnih projekata. U najvećem dijelu to je bio rad iz broja u broj, sa stalnim pitanjem hoće li se moći nastaviti dalje. Iskreno, tada nisam razmišljao hoće li Gračanički glasnik trajati trideset godina. Želio sam samo da preživimo prvi broj. Sve ostalo dolazilo je kasnije, iz broja u broj. Jednom kada prekinete kontinuitet, teško ga je ponovo uspostaviti. Zato je svaki naredni broj bio i nova odluka da se nastavi.

Najveći problem nije bio u nedostatku tema ili autora, nego u održavanju samog procesa - organizacije, finansiranja, tehničke pripreme i svih onih poslova koji se u konačnom proizvodu ne vide. U tim počecima posebno važnu ulogu imali su dr. Salih Kulenović, prvi urednik časopisa, zatim Mirzet Hamzić, Rusmir Djedović i rahmetli Atif Kujundžić. Kasnije su se uključivali mlađi saradnici poput Edina Šakovića, Fatime Bećarević i drugih. Bez njihovog rada i povjerenja teško da bi Gračanički glasnik mogao opstati.

U tom smislu veoma važnu ulogu imao je i moj sin Mirza, koji je već od četvrtog ili petog broja preuzeo tehničku pripremu i taj posao nosi do danas. To je nešto što je teško nadomjestiti vanjskim angažmanom, bez obzira na novac.

Kultura je i sposobnost zajednice da prepozna i sačuva ono što je autentično, njeno i trajno. Bilo je pokušaja da nas svrstaju u različite političke ili interesne okvire, ali to nismo dozvolili. Znate već šta je čaršija. Moram ipak reći da su naši odnosi sa lokalnom politikom, kada je riječ o samom časopisu i redakciji, uglavnom bili korektni. Podrška koju smo imali nikada nije bila direktno uslovljavana sadržajem ili uređivačkom politikom.

Od početka su postojali i ljudi iz privrede koji su razumjeli da se kulturni projekti ne mjere samo profitom. Među njima bili su Senahid Smajlović, Kemo Hamzić, porodica Hasić, Samir Ćurić, braća Širbegovići i drugi. Ta podrška imala je za mene više moralni nego materijalni značaj.

Ali podrška nikada nije bila u mjeri koja bi omogućila stabilno funkcionisanje. Institucionalni okvir kulture uglavnom ne prepoznaje ovakve projekte kao trajnu obavezu, nego više kao povremenu aktivnost koja opstaje dok ima dovoljno upornosti pojedinaca. Zbog toga je kontinuitet svih ovih godina stalno bio negdje između mogućeg i neizvjesnog.

- Iskreno govoreći inicijativu za organizovanje tog skupa koju su pokrenule kolege sa Pravnog i Filozofskog fakulteta u Tuzli doživio sam mnogo emotivnije nego što sam očekivao. Vjerovatno zato što je prvi put jedan dugogodišnji rad, koji je uglavnom nastajao u maloj sredini, izvan velikih akademskih centara i bez ozbiljne institucionalne infrastrukture, dobio jednu vrstu šire naučne potvrde.

Konferencija Država i pravo – izazovi i perspektive: Gračanička škola lokalne historije, održana 18. decembra 2025. godine u Tuzli, za mene nije bila samo skup posvećen jednom časopisu ili jednom autoru. Doživio sam je prije svega kao potvrdu da lokalna historija, ako se radi ozbiljno i dokumentarno, može prerasti lokalne okvire i postati relevantna i u širem naučnom prostoru. Posebno mi je bilo važno što su iza tog skupa stali Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli i Naučno društvo pravnika Tuzla - ozbiljne akademske institucije i ljudi čiji se autoritet ne može tek tako relativizirati.

Zbornik radova koji je iz tog skupa proizašao - sa više od šest stotina stranica i velikim brojem autora iz različitih oblasti, koji su se pohvalno izrazili o mom djelu vidim kao ovjeru svog dugog stvaralačkog puta, ne u smislu lične satisfakcije ili samopotvrđivanja, već kao jedan od oblika objektivne valorizacije tog djela. Posebno ako se ima u vidu u kakvim je uslovima to djelo nastajalo.

U neku ruku, taj zbornik predstavlja i svojevrsnu knjigu o Gračanici, iako to, nažalost, nisu prepoznali svi od kojih se takvo razumijevanje očekivalo

"Rat ne prolazi kroz prostor, nego kroz ljude"

- Taj segment se zaista često previđa, a po meni je jedan od najkonkretnijih rezultata svega što je rađeno kroz Gračanički glasnik.  Prije tog sistematskog istraživačkog rada veliki broj lokaliteta na području Gračanice bio je poznat više na nivou predanja ili općih mjesta, bez ozbiljne dokumentacije koja bi ih mogla iznijeti pred stručne i državne institucije.

Kroz rad na časopisu ti lokaliteti su postepeno istraživani, opisivani i kontekstualizirani - od srednjovjekovnog grada Sokola i Sahat-kule do neolitskih nalazišta, starih džamija, crkava i drugih objekata.

Taj posao nije bio vođen idejom da se nešto formalno proglasi nacionalnim spomenikom, nego potrebom da se stvari jednostavno utvrde i zapišu na način koji je provjerljiv i upotrebljiv.

Međutim, upravo takav pristup omogućio je da se kasnije mogu izraditi ozbiljni i argumentovani prijedlozi za proglašenje nacionalnih spomenika. I tada kao i u mnogim drugim slučajevima pokazalo se da prethodni rad nije bio uzaludan. Naprotiv - bio je presudan, jer bez ozbiljne dokumentacije takvi prijedlozi ne mogu proći.

Mislim da je Gračanica u jednom periodu imala iznadprosječan broj proglašenih nacionalnih spomenika upravo zato što je iza tih prijedloga stajao višegodišnji istraživački rad. To nije bila administrativna aktivnost, nego rezultat dugotrajnog procesa prikupljanja i provjeravanja činjenica.

U tom smislu, Gračanički glasnik nije bio samo prostor objavljivanja, nego i svojevrsna baza znanja iz koje su kasnije proizašli vrlo konkretni rezultati. Kao urednik, vremenom sam postao i svojevrsni savremeni hroničar Gračanice. U Glasniku sam nastojao bilježiti i ono što se događa danas - privredne objekte, škole, džamije, puteve, izbore, jubileje, tragedije i uspjehe - jer i to jednog dana postaje historijski dokument.

Zahvaljujući tom kontinuitetu, Gračanica je danas vjerovatno jedna od najistraženijih lokalnih zajednica u Bosni i Hercegovini. I možda upravo zato danas više nije pretjerano kada se u stručnim krugovima govori i o svojevrsnoj "gračaničkoj školi lokalne historije".

- To je i meni ostalo pomalo neobjašnjivo. Kada je ta knjižica nastajala, negdje prije 1990, nije imala ambiciju da bude ništa više od pokušaja da se ukaže na kontinuitet privrednog života u Gračanici - na tu radnu, zanatsku i trgovačku tradiciju grada koja je dugo postojala, ali nije bila dovoljno osviještena. Međutim, pokazalo se da je sama formulacija "Gračanica od posla čaršija" pogodila nešto što je već postojalo u kolektivnom osjećaju ljudi, ali nije bilo jasno izrečeno.

Taj slogan je vremenom prešao u svakodnevni govor i postao neka vrsta neformalnog identitetskog znaka grada. Ljudi su se u toj rečenici prepoznali i počeli je koristiti kao oznaku vlastitog identiteta. Mislim da se takve stvari ne mogu planski proizvesti. One ili "sjednu" u narod ili ne.

U ovom slučaju očito je postojala potreba da se jedan grad opiše kroz rad, kroz posao, kroz svakodnevni napor i privređivanje, a ne kroz velike mitove i izmišljene legende. Gračanica nikada nije živjela od velikih političkih parola. Ovaj grad je uglavnom opstajao zahvaljujući radu običnih ljudi.

Možda je upravo zato ta formulacija zaživjela i ostala. Za mene je to bio dodatni podsticaj da nastavim istraživanja tog poslovnog imidža Gračanice, jer se pokazalo da i naizgled mali uvidi ponekad imaju mnogo širi odjek nego što čovjek očekuje. Možda je to najbolji odgovor: kada nešto izađe iz knjige i počne živjeti u govoru ljudi, onda više ne pripada autoru, nego sredini iz koje je nastalo.

- To je vjerovatno jedan od najzahtjevnijih dijelova ovog posla. Radi se o temama koje su decenijama opterećene različitim interpretacijama - često više ideološkim nego historiografskim.

Kroz Gračanički glasnik otvarali smo i pitanja o kojima se ranije uglavnom šutjelo ili govorilo površno, kroz unaprijed zadate političke obrasce.U takvom prostoru uvijek postoji opasnost da se i sam istraživač pogrešno razumije ili svrsta tamo gdje mu, po metodi i namjeri, ne pripada. Za mene je jedini mogući pristup bio dokumentarni - oslonjen na izvore, provjerljive činjenice i pokušaj da se događaji sagledaju u njihovom konkretnom vremenu i prostoru. To, naravno, ne znači da se može izbjeći svaka interpretacija. Ali znači da interpretacija mora proizaći iz građe, a ne biti unaprijed postavljena.

Posebno je važno izbjeći dvije krajnosti koje su kod nas veoma prisutne. Prvu, u kojoj se složeni historijski procesi svode na crno-bijele slike i unaprijed napisane moralne formule.

I drugu, u kojoj se pod izgovorom „novih čitanja“ relativiziraju činjenice koje su već historijski utvrđene. U radu na tim temama nastojao sam zadržati ravnotežu - ne ulaziti ni u apologiju ni u revizionizam. Dokument mora ostati osnova. Sve drugo mora iz njega proizaći. Mislim da je to jedini način da se u ovakvim temama sačuva minimum ozbiljnosti i pouzdanosti.

Kod nas je dodatni problem što ljudi često ne razlikuju objašnjenje od opravdavanja. Ako pokušate objasniti složenost nekog historijskog procesa, odmah vas pokušavaju smjestiti u jedan od unaprijed pripremljenih ideoloških okvira. To je posebno izraženo kada je riječ o Drugom svjetskom ratu.

A upravo tu lokalna istraživanja često pokažu koliko je život bio komplikovaniji od velikih ideoloških shema. Kada se spustite na nivo sela, mahale, porodice i konkretnog čovjeka, onda vidite da historija ne izgleda isto kao u političkim govorima i naknadno konstruisanim kolektivnim narativima.

Ključno je, po mom mišljenju, zadržati ravnotežu: ne svoditi historiju na međusobno "poravnanje računa", niti jedne zločine tumačiti kroz druge. Svaki događaj mora se posmatrati u vlastitom kontekstu i na osnovu konkretnih činjenica. Pokušavao sam jasno pokazati i šta je značilo oslobođenje Gračanice u aprilu 1945. godine – oslobođenje od okupacionog sistema i poretka koji je bio na pogrešnoj strani historije. To je činjenica koja ne isključuje potrebu da se istraže i svi kasniji zločini na pobjedničkoj strani, ali daje osnovni okvir bez kojeg se stvari lako pogrešno postavljaju.

- Ta pitanja se kod nas uglavnom posmatraju kroz unaprijed formirane nacionalne i ideološke obrasce, bez ozbiljnijeg pokušaja da se razumiju razlike u historijskom iskustvu pojedinih zajednica. A upravo su te razlike ključne. Najbolji primjer za to jeste Blajburg i sve ono što taj pojam danas simbolički „pokriva“.

Bio sam među rijetkima u Bosni i Hercegovini koji su tom pitanju pristupali „iznutra“ - kroz konkretna imena, porodične sudbine, lokalna svjedočenja i mikroistraživanja. Upravo takav pristup pokazuje da isti događaj nema isto značenje za sve zajednice i sve prostore. Mnogi od postradalih na Blajburgu ostali su decenijama „ni živi ni mrtvi“ - protjerani čak i iz kolektivnog pamćenja.

U hrvatskoj historiografiji i kolektivnom sjećanju Blajburg se oblikovao kao velika nacionalna tragedija, sa snažnim simboličkim oznakama poput domovinskog stradanja, „križnog puta“ i „golgote“. Međutim, kada se to pitanje posmatra iz perspektive stradanja Bošnjaka, slika je bitno drugačija. Bosanski muslimani nisu imali takav historijski, politički ni simbolički odnos prema tim događajima.

I upravo zato mislim da je veoma važno izbjeći nekritičko preuzimanje tuđih interpretativnih modela. Reći ću to možda malo grublje i direktnije: ko hoće Blajburgom da pokrije Jasenovac, ili Jasenovcem Blajburg - neka to radi „o svom trošku“, unutar vlastitih nacionalnih narativa, ali neka bosanske muslimane i Bosnu ostavi na miru. Bosansko iskustvo Drugog svjetskog rata bilo je drugačije i ne može se nasilno uguravati u tuđe historijske i ideološke matrice.           

To su dva različita historijska iskustva i dva različita tipa zločina.

Ne može se ići ni u drugu krajnost - da se, pod izgovorom kritike partizanske strane, pokušava zamagliti činjenica da je partizanski pokret ipak bio dio antihitlerovske koalicije i da je historijski gledano oslobodio zemlju od fašizma. Zato sam u svojim istraživanjima pokušavao zadržati dokumentarnu ravnotežu - bez idealizacije i bez demonizacije.           

Na mikroplanu Gračanice pokušao sam kroz svoja istraživanja rekonstruisati sudbine ljudi koji su nakon završetka rata nestali iz javnog pamćenja - bez groba, bez imena i bez historije. To je bio jedan od prvih pokušaja da se pitanje Blajburga i poratnih stradanja sagleda iz bosanske i bošnjačke perspektive, a ne samo kroz dominantne hrvatske političke interpretacije. I mislim da oko toga moramo biti posebno oprezni.

Bosna i Hercegovina ima svoje vlastito historijsko iskustvo i vlastitu tragediju. Zato joj i treba vlastita dokumentovana i samosvjesna historija, a ne stalno življenje u tuđim nacionalnim projekcijama prošlosti. Historija bez etike i bez saosjećanja veoma lako postane samo hladan registar događaja. A mene su uvijek zanimali stvarni životi ljudi - kako su živjeli, stradavali, gradili i opstajali uprkos historiji koja ih je često nadživljavala i lomila.

- U početku to nije bilo zamišljeno kao neka posebna „misija“, nego više kao prirodno proširenje istraživačkog interesa.

Kada se ozbiljnije počnete baviti prošlošću jednog prostora, vrlo brzo vidite da ona ne postoji samo u dokumentima i političkim događajima, nego i u svakodnevnom životu, običajima, radu, predmetima i tragovima materijalne kulture. Tako su se negdje oko 2000. godine, u okviru redakcije, pojavila i etnološka istraživanja - između ostalog i o ženskom ručnom radu, čipki i keranju.

Objavljeni su stručni tekstovi, ali i sjećanja koja su pokazala da se radi o tradiciji velike kulturne i estetske vrijednosti, ali i tradiciji koja je tada već bila na rubu nestajanja. Iz toga je gotovo spontano proizašla ideja da se ta praksa ne samo dokumentuje nego i ponovo oživi i organizaciono učvrsti. Tako je, praktično iz tekstova objavljenih u Gračaničkom glasniku i uz podršku ljudi iz redakcije, nastalo udruženje "Gračaničko keranje".

Ono što je tada izgledalo kao mala lokalna inicijativa kasnije je preraslo u nešto mnogo šire. Danas je posebno zanimljivo da su upravo te žene, kroz svoj rad, došle i do međunarodne prepoznatljivosti - između ostalog i kroz izradu Cvijeta Srebrenice, koji je postao univerzalan  simbol sjećanja i našao svoje mjesto i ispred zgrade Ujedinjenih nacija.

Kada danas pogledam sve to, vidim da između istraživanja i stvarnog života ne postoji oštra granica. Ono što se jednom prepozna, zapiše i dokumentuje može, ako postoje ljudi koji to nose dalje, ponovo zaživjeti u novom obliku. U konkretnom slučaju, riječ je bila o pokušaju da se ono što postoji u jednoj sredini ne samo evidentira, nego i učini vidljivim i održivim.

Vrijednost takvih rubrika obično se ne vidi odmah. One nastaju kao bilježenje onoga što se u datom trenutku čini svakodnevnim i prolaznim, ali se s vremenom pokaže da upravo takvi zapisi postaju važno svjedočanstvo jednog vremena. Tu se ne radi samo o tehnici bilježenja i hronološkog slaganja događaja. Suština je u izboru - šta sa tekuće vremenske trake uzeti i prenijeti u trajni zapis. Kao urednik i autor tih rubrika, nastojao sam bilježiti samo ono za što sam procjenjivao da će jednog dana imati vrijednost izvora za lokalnu historiju. Tako sam pokušavao spojiti iskustvo novinara i historičara.

Nije moje da procjenjujem koliko sam u tome uspio, ali znam da Gračanica danas ima jednu veliku hroniku koja pokriva posljednjih trideset godina, na više od hiljadu stranica. To je već sada vrijedan historijski izvor, a njegova stvarna vrijednost tek će se pokazivati.

Slično je i sa rubrikom "Likovi zavičaja".

Kroz pojedinačne životne priče, u formi jednog lirsko-dokumentarističkog spoja, pokušavalo se sačuvati sjećanje na ljude koji možda nisu ulazili u „veliku historiju“, ali su ostavili trag u sredini u kojoj su živjeli.

Bez takvih zapisa ti bi tragovi veoma brzo nestali.

Jer mi u Gračaničkom glasniku nismo samo bilježili dokumente. Čuvali smo i jednu vrstu duše grada i tragove ljudi koji bi bez toga veoma brzo nestali iz pamćenja. Mislim da je zajedničko i jednoj i drugoj rubrici upravo to što pokušavaju održati ravnotežu između dokumenta i pamćenja, između publicističkog i historiografskog pristupa.

Najveća vrijednost tih zapisa možda je upravo u tome što pokazuju da historiografija ne počinje tek onda kada neko sjedne da piše „veliku historiju“, nego da se ona svakodnevno stvara - i da je važno na vrijeme je zapisati. Danas, kada se sve pretvara u kratku vijest, prolazni status ili digitalni zaborav, još sam uvjereniji da bez takvog sistematskog bilježenja male sredine veoma brzo ostaju bez vlastitog pamćenja.

A zajednica bez pamćenja vrlo lako postaje zajednica bez svijesti o sebi.

- U takvim okolnostima čovjek mnogo ne razmišlja o tome hoće li nešto zapisivati ili neće. Jednostavno se nađe u vremenu u kojem vidi da se stvari dešavaju brzo, haotično i često bez mogućnosti da se kasnije precizno rekonstruišu. I tada se javlja potreba da se barem nešto zabilježi, da ne ostane sve samo u usmenom sjećanju koje se lako mijenja i nestaje.

Bio sam čitavo vrijeme u Gračanici sa porodicom. Supruga je radila kao profesorica u gimnaziji, a ja sam bio ratni direktor jednog privrednog preduzeća. Paralelno s tim postojao je i moj angažman ratnog hroničara Gračanice - formalno imenovan, ali praktično volonterski.

Pisao sam komentare i tekstove za Radio Gračanicu jer sam osjećao da je to moralna obaveza.

U vrijeme kada je srpska propaganda s Ozrena širila mržnju i laži, naš glas na radiju bio je jedna vrsta otpora.           

Nisam bio svjestan šta to znači za odbranu grada dok mi jedan od komandanata nije sasvim ozbiljno predočio da jedan moj komentar ponekad ostvari efekte jednog bataljona vojske na liniji. Zbog tih komentara javno su me napadali, prozivali imenom i prezimenom i pokušavali ušutkati putem srpskog Radio Ozrena koji svakodnevno bljuva propagandne otrove po Gračanici.

Pisao sam tekstove i za lokalni radio i za ratni list Biljeg vremena, pokrenut sredinom 1993. godine u nemogućim uslovima. Kasnije sam shvatio da je taj moj "dobrovoljački rad" za odbranu grada bio učinkovitiji i važniji od poslova koje sam odrađivao po zvaničnom ratnom rasporedu.

Tako se zapravo formirao jedan poseban način razmišljanja - da se i u najtežim okolnostima mora ostaviti trag o onome što se događa. Ne zbog trenutka, nego zbog onoga što dolazi poslije.

Rat je vrijeme u kojem se mnogo toga urušava - institucije, sistem, svakodnevni život, sigurnost i ljudski odnosi. Ali upravo tada bilježenje postaje važnije nego inače. Ako se tada ne zapiše, kasnije se teško može nadoknaditi. Ne mogu reći da sam tada razmišljao o historiji u klasičnom smislu. Više je to bila potreba da se stvari ne prepuste potpunom zaboravu ili proizvoljnom tumačenju. I danas mislim da je upravo iz tog iskustva kasnije prirodno izrastao i Gračanički glasnik.

"Nema pomirenja dok se za počinjene ratne zločine pravno ne raskusuramo"

- Mislim da bez tog iskustva Gračanički glasnik ne bi nastao u obliku u kojem danas postoji.  Biljeg vremena bio je, na neki način, škola - ne formalna, nego praktična. Tu smo naučili kako se u teškim okolnostima prikupljaju informacije, kako se oblikuju tekstovi i kako se, uprkos svemu, održava kontinuitet objavljivanja.

U redakciji Biljega vremena okupljali su se ljudi koji su, uprkos ratnim okolnostima, osjećali potrebu da ostave trag o vremenu u kojem se živjelo. Sastajali smo se pod granatama, po improvizovanim prostorijama, bez novca i bez sigurnosti da će sljedeći broj uopće izaći. Ali novina je nastajala sa iskrenom potrebom da se sačuva ljudsko dostojanstvo u vremenu kada je ono bilo najugroženije.

Još važnije od toga bilo je saznanje da ono što se ne zapiše u datom trenutku vrlo brzo nestaje ili počinje mijenjati oblik. I zato je nakon rata postojala jasna potreba da se taj posao nastavi, ali u drugačijem okviru - sa više vremena, sa većom provjerom i sa ambicijom da to bude trajniji historijski zapis.

Kada je prestao izlaziti ratni list Biljeg vremena, među nama koji smo ga uređivali ostala je jedna vrsta praznine. Upravo iz te potrebe da se kontinuitet bilježenja nastavi rodio se Gračanički glasnik - kao svojevrsni nasljednik Biljega vremena, ali i kao nešto mnogo šire: istraživački i kulturno-historijski časopis koji će postati svjedočanstvo jednog grada i njegovih ljudi. Ali i izvor znanja o vlastitoj prošlosti i identitetu.

U tom smislu Gračanički glasnik jeste prirodan nastavak Biljega vremena. Ne po formi, jer su to dvije različite publikacije, nego po unutrašnjem razlogu zbog kojeg su nastale. Jedan je nastao iz potrebe da se zabilježi vrijeme koje prolazi u izuzetnim okolnostima, a drugi iz potrebe da se to vrijeme, i ono prije njega, razumije i sistematičnije obradi.

Gračanički glasnik bio je produžetak te borbe - ne više oružjem, nego riječju, sjećanjem i znanjem. To je bio moj tihi zavjet: da zlo neće imati posljednju riječ.

Zato i danas mislim da između te dvije publikacije postoji kontinuitet koji možda nije odmah vidljiv, ali je suštinski važan. Bez tog ratnog iskustva teško da bi bilo dovoljno razloga i energije da se uđe u jedan dugotrajan i zahtjevan projekat kakav je Gračanički glasnik.

Iz pepela rata ponekad nastaje kultura, a iz boli potreba za stvaranjem.

- Nakon rata bilo je prirodno da se ono što je započeto u najtežim okolnostima pokuša dovršiti na ozbiljniji i sistematičniji način. U ratu bilježite ono što možete - često fragmentarno i pod pritiskom vremena. Tek poslije dolazi mogućnost da se ti zapisi provjere, dopune i stave u širi kontekst. Pisanje je tada postalo moj način preživljavanja.

Prva knjiga koja je iz tog rada proizašla, Odbrana Gračanice 25. 5. 1992., koju sam radio u koautorstvu sa Mirzetom Hamzićem, objavljena je odmah po završetku rata, već 1996. godine, kao pokušaj da se što prije stvori pouzdaniji zapis o najkrupnijim ratnim događajima na tom prostoru. Tu se još nije moglo govoriti o ozbiljnoj historijskoj distanci.

Nakon toga uslijedili su radovi o poginulim borcima, civilnim žrtvama i drugim aspektima ratnih zbivanja. To nije bio izbor teme u klasičnom smislu, nego nastavak jednog već započetog posla. Ono što se jednom vidi i zabilježi u takvim okolnostima teško se može ostaviti po strani.

U svemu tome postojali su i duboko lični razlozi. Moj sin, maturant gimnazije, ubijen je granatom u našoj porodičnoj kući 14. decembra 1993. godine. Izdahnuo je na mojim rukama.

U tim trenucima nisam ni osjetio da sam i sam bio ranjen. Ne može se to riječima do kraja opisati. To čovjek nosi u sebi kao trajnu bol. Negdje sam već zapisao: zahvalan sam Bogu što me je ostavio u pameti.

Rat ne prolazi kroz prostor, nego kroz ljude. I ono što se u takvom vremenu izgubi u bezdan zaborava povuče sa sobom i ljude. Iz te traume rodio se i jedan gotovo opsesivan strah da će sve što nam se dešava nestati bez traga - ljudi, događaji, stradanja, čak i samo sjećanje na njih. Trebao sam pronaći način da se tome suprotstavim - riječju, zapisom i trajnim svjedočanstvom.

U toj šutnji čovjek shvati da najveći neprijatelj nije samo granata, nego zaborav. Zaborav je tiše, upornije oružje. On ubija i mrtve i žive. I vjerovatno je upravo tada u meni definitivno sazrila potreba da se stvari zapisuju i ostavljaju kao trag.

Nisam želio da moja bol postane mržnja, nego svjedočanstvo. Zato u mojim tekstovima iz tog vremena nema ni jedne riječi osvete. Ima samo želje za istinom i pravdom. Pisanje i dokumentovanje za mene je bilo način da se stvari zadrže u nekom redu - da se ne rasplinu u zaboravu i da ostane trag koji će imati smisla i za druge. Zato sam odlučio pisati protiv zaborava - za one kojih više nema.

I vjerovatno zato nikada nisam mogao pristati na površno i ritualno govorenje o ratu.

Iza svake statistike stoje stvarni ljudi, porodice i životi.

- To je vjerovatno najteži dio ovog rada. Ne zbog nedostatka podataka - jer podaci postoje i mogu se utvrditi - nego zbog atmosfere u kojoj ta pitanja dugo nisu bila otvarana na ozbiljan i sistematičan način. I ja sam iz razumljivih razloga godinama bježao od tih tema.

U Gračanici je tokom rata ubijeno 150 civila, među njima i dvadesetero djece, a oko 350 civila je ranjeno. To su činjenice koje se ne mogu relativizirati. Međutim, dugo vremena nije bilo ozbiljnijeg pokušaja da se ta stradanja dokumentuju na način koji bi bio upotrebljiv i za pravosudne institucije.

Ono što posebno zabrinjava jeste izostanak inicijative iz same sredine. Koliko mi je poznato, nije bilo ni pokušaja da se ti slučajevi sistematično obrade i proslijede nadležnim organima. Kao da se podrazumijevalo da će to neko drugi uraditi, ili da će vrijeme samo po sebi riješiti ta pitanja. Otvoreno sam prozvao odgovorne u lokalnoj zajednici, u Tuzlanskom kantonu…

Na stranu kultura sjećanja, tranzicijska pravda, odavanje počasti kroz izlizane fraze političara…Za ubijene civile po Gračanici niko još nije ni prijavljen, akamoli presuđen. Puno je još takvih Gračanica u Bosni i Hercegovini, nažalost. Nema mira ni pomirenja dok se za učinjene zločine pravno ne raskusuramo… Poručio sam na stranicama "Gračaničkog glasnika", pisao nadležnim… Svi su nenadležni i svi šute. A vrijeme prolazi, svjedoci umiru, zločinci slave…

- To pitanje više ne može ostati na nivou općih mjesta i općih konstatacija.

Kada imate utvrđene činjenice o stradanju civila - a mi smo ih dokumentovali i objelodanili u Gračaničkom glasniku - onda je logično očekivati da se pokrene institucionalni proces koji će te činjenice provjeriti i pravno kvalificirati.

Nažalost, u ovom slučaju to se nije dogodilo.

Na naše tekstove i dokumentovanu studiju o ratnim zločinima, na sve naše dopise i upozorenja odgovoreno je šutnjom - šutnjom koja i danas odzvanja Gračanicom. Ono što dodatno zabrinjava jeste činjenica da takve teme ne nailaze ni na širu društvenu podršku, nego često izazivaju nelagodu, povlačenje ili institucionalno prebacivanje odgovornosti. Svi su nenadležni. Svi šute.

U jednom trenutku pokušao sam, kroz objavljene tekstove, ukazati i na ozbiljne probleme u radu nadležnih pravosudnih institucija, prije svega Tužilaštva Tuzlanskog kantona.

To nije bio pokušaj polemike radi polemike, nego upozorenje da bez aktivnog rada istražnih i pravosudnih organa nema ni pravde u konkretnom smislu. Reakcije su opet izostale. I institucionalno i društveno.

Danas mislim da je najveći problem upravo u toj kombinaciji šutnje - institucionalne i društvene. Kao da postoji prećutni dogovor da je neke teme najbolje ostaviti po strani. A vrijeme prolazi. Svjedoci umiru. Dokumentacija nestaje. I ono što je možda najteže reći: zločinci u međuvremenu često postaju ugledni ljudi vlastitih sredina. U nekim dijelovima ove zemlje čak se i slave.

Zato i dalje smatram da je važno govoriti i pisati o tim stvarima, makar u okviru onoga što je moguće uraditi. Jer bez tog pritiska činjenica teško je očekivati da će se stvari same pokrenuti. Mi bismo htjeli kulturu sjećanja bez istine. Komemoraciju bez pravde. Pomirenje bez odgovornosti. To jednostavno ne ide. Mnogo stranica o tome ispisano je i dokumentovano u Gračaničkom glasniku.

Ostalo je makar zapisano.

Nek se zna.

Kad su u pitanju te komemoracije i ta obilježavanja, slikanja i ceremonije pred spomenicima našoj ubijenoj mladosti tokom rata 1992. – 1995., javno sam prozivao odgovorne u vlastima svih nivoa koji idu pred spomenike žrtvama zločina da se poklone po službenoj dužnosti i da se požale kako za te zločine niko nije odgovarao, ne čineći ništa da se to stanje promijeni. Rekoh, za zločine počinjene u Gračanici, mada su davno dokumentovani nije pokrenuta niti jedna istraga, kamoli sudski postupak. (Gračanički glasnik, br. 56 i 57) Nije Gračanica jedina, nažalost.

Da li se naši visoki izabranici iz kantonalnih,  općinskih i gradskih vlasti što se slikaju pred spomenicima žrtvama zločina imalo osjećaju odgovornim za to, kao i njihovi prethodnici i prethodnici njihovih prethodnika… Znaju li makar koliko je službeno evidentirano civilnih žrtava rata na Tuzlanskom kantonu? Ne znaju - jer takvih podataka i evidencija nema. Ni to nisu bili u stanju ili nisu htjeli prikupiti. Zato, neka ne dolaze da se poklanjaju žrtvama pred spomenicima po našim čaršijama, Boga radi.

To jednostavno ne ide.

Mnogo stranica o tome ispisano je i dokumentovano u Gračaničkom glasniku. Sve je to dostupno javnosti i službeno dostavljeno na ruke naših izabranika i odgovornih institucija. Odgovorili su šutnjom, jer se smatraju nenadležnim za svoje građane. Iz te šutnje, ja lično, kao otac ubijenog sina maturanta u jednom granatiranju Gračanice, 14. 12. 1993. godine, čije je ime ispisano, među 150 ubijenih civila na Centralnom spomen obilježju u Gračanici iščitavam hladan i licemjeran odgovor vlasti: "Ako ti je do tužakanja, eno ti sud". Neka takvi ne šalju Fatihu mome ubijenom sinu…

"Najvažnije je da ono što je rađeno ne ostane samo lični trag"

- Teško je to svesti na jednu jedinstvenu ocjenu ili zaključak. Svaki od tih segmenata ima svoju težinu i svoje mjesto, ali se oni na kraju ipak povezuju u jednu cjelinu koju čovjek može sagledati tek sa većim vremenskim odmakom. Kada se nešto istražuje i ispisuje pune tri decenije, ono postaje više od običnog posla - postaje dio biografije jednog grada.

Svaka stranica Gračanički glasnik ostala je kao svjedočanstvo o nekom čovjeku, događaju, ideji ili društvenom naporu jednog vremena.

Vremenom je Gračanički glasnik postao i svojevrsni dnevnik otpora zaboravu. U društvu koje brzo zaboravlja, ovakvi časopisi često ostaju posljednje utočište dokumenta i pamćenja. Ako bih morao pojednostaviti odgovor, rekao bih da je iza svega ostao jedan kontinuitet rada - knjige, tekstovi, časopis i sve ono što je kroz taj rad nastajalo. Ništa od toga nije nastalo odjednom. Slagalo se godinama, često bez jasne predstave šta će od svega toga na kraju ostati.

Danas mi se čini da je možda najvažnije upravo to što taj rad nije ostao zatvoren, nego je postao dostupan drugima. Neko će ga koristiti, neko osporavati, neko nastavljati dalje, ali će postojati kao zapis kojem se može vratiti. I to, naravno, nije zasluga jednog čovjeka. Mnogi su u taj projekat tokom godina ugradili makar po jednu ciglu.

Nova generacija istraživača i autora, koja već postoji, neće morati počinjati od nule kao što smo mi morali. Imat će se na što osloniti, pa makar kasnije išla i sasvim drugim putem. Ako u svemu tome ima nekog smisla, onda je to upravo mogućnost da ono što je rađeno ne ostane samo kao lični trag, nego kao dio jednog šireg pamćenja. Vjerovatno to i jeste smisao svakog ozbiljnog spisateljskog rada.

- Dobro je što je Gračanički glasnik danas dostupan i digitalno, posebno ljudima u dijaspori. To je otvorilo mogućnost da sadržaji postanu dostupni mnogo širem krugu ljudi nego ranije. Ali uprkos tome i dalje vjerujem da papir ima svoju posebnu težinu i trajnost. Papir nosi jednu vrstu fizičkog pamćenja vremena. Kada danas uzmete u ruke stare brojeve Glasnika, vi ne držite samo tekstove, nego i trag jednog vremena - njegov izgled, papir, miris, kontekst u kojem je nastao.

Digitalni prostor jeste važan, ali je i veoma prolazan. Mnogo toga danas postoji samo nekoliko sekundi - kao kratka vijest, status ili informacija koja brzo nestane. Zato mislim da u vremenu globalizacije i brzog zaborava lokalna historija postaje još važnija, jer čuva osjećaj korijena i pripadnosti. Ako izgubimo vlastito pamćenje, vrlo brzo ćemo izgubiti i svijest o sebi.

I upravo zato mislim da će, uprkos svim tehnološkim promjenama, potreba za ozbiljnim dokumentovanjem prošlosti ostati jednako važna. Možda čak i važnija nego ranije. 

- Često su drugi ljudi možda bolje od mene znali objasniti šta je Gračanički glasnik" značio i šta znači za Gračanicu. Govorili su da je to više od časopisa - svojevrsni kolektivni napor pamćenja jedne sredine.

Mislim da je Gračanički glasnik pomogao da Gračanica postane svjesnija vlastitog identiteta, vlastite priče i vlastite kulturne vrijednosti. Danas, četiri decenije nakon prve knjige o Gračanici, iza nas je ostala jedna velika zavičajna biblioteka u čijem središtu stoji kolekcija od šezdeset brojeva Gračaničkog glasnika.

Ako u svemu tome ima neke vrijednosti, onda je možda upravo u tome što iza čovjeka ostane nešto što drugi mogu koristiti - kao trag, kao svjedočanstvo i kao svojevrsni vakuf vremenu i gradu kojem pripada.

Možda će jednog dana neko otvoriti stare brojeve Gračaničkog glasnika, neku knjigu ili dokument i u njima pronaći nešto što će mu pomoći da bolje razumije i sebe i prostor iz kojeg dolazi. Ako se to dogodi, onda ovaj posao nije bio uzaludan. I možda je upravo to najviše što čovjek može očekivati od vlastitog rada.

Nijedna ljudska priča nije mala ako iza sebe ostavi trag. Još uvijek vjerujem da riječ ima smisla i da može ostaviti trag duži od čovjekovog života. I zato mislim da se mora svjedočiti i pisati. Ne zbog nas, nego zbog onih koji dolaze. Jer ako ne ispričamo vlastitu priču, drugi će je ispričati umjesto nas - i to loše.