Plasman fudbalske A reprezentaciej Bosne i Hercegovine odjeknuo je regionom.

Komšijski mediji hvale Zmajeve i sjajnu izvedbu protiv Italije u finalu baraža za Svjetsko prvenstvo.

Opet je oduševio Mozzartsport, koji je napisao sjajnu priču o Esmiru Bajraktareviću sa upečatljivim naslovom: "Sin ljiljana, štićenik Perišića: Kad srce povuče ka Bosni i američka porodica kao najveći blagoslov".

- Pamte se nepokolebljivi. Pamte se oni koji zadaju fatalan udarac. Pamte se oni što se late lopte dok se sve trese. Priđu bijeloj tački posljednji. Opale po lopti. Pošalju ju tamo gdje treba. I uđu u vječnost. Bosna i Hercegovina će za vijek i vjekove pamtiti ime i prezime Esmir Bajraktarević.

Peta serija, oči u oči Esmir Bajraktarević i veliki Gianluigi Donnarumma. Veliki u svakom smislu. I kao golman i kao pojava. Nema straha. Samo da prođe do mreže. I prošla je. Lopta do nje, Bosna i Hercegovina do Mundijala, drugog u historiji. A momak koji je nedavno navršio 21 godinu završio je u almanasima. Bio je to njegov rođendanski poklon sebi, bio je to dar njegovom narodu.

I Esmir Bajraktarević i svi ostali što priđoše bijeloj tački te martovske noći na Bilinom polju i učiniše da Italija ne ode ni na treći Mundijal uzastopce, bijehu rođeni negdje daleko. Tamo u tuđini.

Priča njegove porodice je, nažalost, nalik mnogima sa ovih prostora. Elmir i Emina su tokom ratnih godina napustili Srebrenicu i bolji život potražili među Alpima. Za početak. Švicarska je, ipak, bila samo međustanica. U njoj su se rodili Elma i Osman, a 2005. godine u Sjedinjenim Američkim Državama na svijet je došao Esmir. Ovih dana to ime je toliko često na usnama navijača Bosne i Hercegovine, Međutim, sve je moglo da bude drugačije... - piše Mozzartsport, dodavši da je odrastao u državi Wisconsin, u Appletonu, a kao i većini emigranata, ni njegovoj porodici nisu tekli med i mlijeko u obećanoj zemlji:

- Bilo je teško gledati roditelje kako se bore. Zahvalan sam im na svemu što su mi dali. To me motiviše svaki dan, jer sam vidio kroz šta su prošli. Naučen sam da nikada ne odustajem, jer znam da stvari uvijek mogu da budu gore, zato sam zahvalan na svemu što imam.

Nismo imali puno novca dok smo odrastali. Kada sam bio mlađi, bio sam prilično frustriran, jer bih vidio dječake kako igraju u akademijama i mislio sam da bih trebalo da budem tamo. Stvarno me je to motivisalo da još više radim na sebi.

Fudbal je tu da spaja ljude, a sreća njegova je ta što je u upoznao Lijama Vaska. Dobio je prijatelja za cio život, ali ne samo prijatelja, već je dobio i drugu porodicu.

- U osnovi su finansirali moju klupsku karijeru, to je nešto za šta sam im duboko zahvalan. Ni danas ne znam zašto su to radili, blagoslov je to što su dio mog života i što ih imam. I danas se čujem sa njima svaki dan. Lijam je i dalje moj najbolji prijatelj. Oni su moja druga porodica - prisjetio se ofanzivac kome je lančić sa ljiljanom tada "landarao" oko vrata.

Vjerovali su da može da postane profesionalni fudbaler, potpomogli su kad je i koliko je bilo potrebno. Majka Emina i otac Elmir bi ih ugostili kad god bi bila prilika, servirali bi im na trpezu ono što se jede i pije u njihovoj domovini.

Bilo je to minimalno što mogu da učine, bio je to izraz zahvalnosti, ali i način da čuvaju običaje.

Za Zmajeve je debitovao na Philips stadionu u Eindhovemu.

- Sanjao sam o ovome kao dijete. Kada sam ušao, nikada u životu nisam osjetio nešto slično. Nevjerovatno! Zaista sam sretan što sam pomogao Edinu - kazao je Esmir nakon asistencije na debiju, a kasnije ispričao:

- Uvijek osjećam ponos kada igram za Bosnu i Hercegovinu. Moji roditelji su odatle. Moji rođaci tamo žive. Mi smo u kući jeli bosansku hranu, pričali smo na našem jeziku. Ovo je najbolji osećaj koji postoji. Teško ga je objasniti. Činiš sve da pobjediš za svoj narod. U srcu sam oduvijek znao da će to biti Bosna i Hercegovina.

A ovaj stadion je u njegovom slučaju bio sudbina. To mu je i prva destinacija "preko bare". PSV ga je otkupio od New Englanda za 3.000.000 eura, vezao ga je ugovorom do 2029. godine, a u Eindhovenu se njemu našao Ivan Perišić.

Uzeo ga je pod svoje. Štićenik je hrvatskog reprezentativca. Zajedno idu na ćevape u Tilburg, mejsto udaljeno pola sata od Eindhovena. Konstantno mu veličina hrvatskog fudbala ukazuje gdje može bolje, šta treba da poboljša, a kada se u Bosni i Hercegovini javnost pobunila što češće ne igra kod Sergeja Barbareza, ostavio mu je osvajač srebra i bronze na Mundijalima poruku: "Selektore, mali je spreman". Sitna intervenicija poslije dobre partije Esmira Bajraktarevića. Cijeni sve što Ivan Perišić radi za njega.

Katkad bude mjesta i za šalu…

Kada je Esmir dao dva gola u Kupu Nizozemske, a umalo i het-trik, napisao je:

- Bravo, glavonja moj. Ostavi nešto i za treći mjesec".

Aludirao je na to da Bosna i Hercegovina krajem marta igra utakmice baraža za Mundijal. Sačuvao je za kraj, ili bolje rečeno sačuvao ga je Sergej Barbarez za kraj. Da pamti i da ga pamte.

Jer, tog posljednjeg koji "ošine" loptu i donese prolaz na Svjetsko prvenstvo pamte zasvagda. Sjećanje na šut Esmira Bajraktarevića i loptu koja klizi ispod Donnarumme neće izblijedeti, zaključuje Mozzartsport.