Na prostoru Bosne i Hercegovine, ali i šire regije, duboko je ukorijenjeno vjerovanje da se nakon smrti člana porodice nekoliko dana ostavlja upaljeno svjetlo u kući ili prostoriji gdje je boravio. Iako se običaj razlikuje po religiji, mjestu i porodici, njegovi korijeni potječu iz spoja narodne tradicije, duhovnih uvjerenja i straha od nepoznatog.

Prema starim predanjima, duša umrlog ne napušta ovaj svijet odmah, već "boravi" u blizini doma do 40 dana. Svjetlo se zato pali da bi joj se "osvijetlio put", kako ne bi lutala ili se zadržala u tami. U nekim krajevima vjeruje se da svjetlost pruža mir i orijentir duši, a porodici osjećaj da nisu ostavili svog najmilijeg "u mraku".

Drugi motiv je zaštitni - stoljećima se vjerovalo da tama privlači zle sile, pa se svjetlo koristi kao štit do ukopa ili završetka dana žalosti. U ruralnim sredinama svijeća ili lampa palila se i iz praktičnih razloga jer su ljudi noću bdjeli ili primali saučešće.

Iako ova praksa nije vjerski propisana, posebno u muslimanskim sredinama, zadržala se kao dio običaja. Islamski autoriteti u BiH više puta su se oglašavali po tom pitanju, naglašavajući da umrloj osobi to ne donosi nikakvu korist.

Jedan od njih je to čak šaljivo prokomentarisao riječima: "Ostavljanje upaljenog svjetla nakon smrti mejjita (mrtvaca) nema nikakvog utemeljenja u islamu, od toga jedino korist ima Elektroprivreda".

No uprkos tome kod mnogih se taj običaj zadržao smatrajući da voljena osoba treba da se isprati s poštovanjem.