U Bosni i Hercegovini iz godine u godinu broj slučajeva vršnjačkog nasilja je u porastu.

Portalu Faktor javila se majka djevojčice koja čitav život trpi naslije, cijelo školovanje, od prvog razreda osnovne škole do posljednjeg razreda srednje. 

Razgovarali smo s majkom, koja je željela ostati anonimna, a koja nam se požalila da njena kćerka godinama trpi vršnjačko nasilje. Podatke nije željela davati jer, kako kaže, živi u malom gradu u Srednjobosanskom kantonu, gdje "svak' svakog zna", te ne želi svom djetetu stvarati dodatne probleme.

Kako kaže, problemi su počeli još u osnovnoj školi. Djevojčica je povučena, tiha, sramežljiva i teško sklapa prijateljstva. "Idealna" meta za zlostavljače. Počelo je tako što su je ignorisali, izolovali, niko nije htio da sjedi s njom u klupi, pa je djevojčica sjedila sama. Majka djevojčice kaže da je u tom period više puta odlazila u školu, upozoravala prvo učiteljicu, zatim razrednicu, pedagoginju, a slučaj je došao i do direktora.

Uglavnom su je smirivali, govorili da su to "dječija posla", da ne treba dizati dramu, te da oni ne mogu natjerati nikog da se druži s nekim ako to ne želi.

Istina, obećavali su da će učiniti sve da se problem riješi, ali sve je ostalo "mrtvo slovo na papiru". Uglavnom, ništa se konkretno nije riješilo, a djevojčica je i dalje ostala sama, u klupi, na malom odmoru, na velikom odmoru ispred škole.

Ignorisanje, malteritiranje i provokacije su se nastavile kao i majčini odlasci u školu.

Djevojčica je bila odličan učenik i jedva je čekala da osnovna škola završi kako bi se riješila zlostavljača, upoznala nove prijatelje i započela neki novi život. Nade su bile velike. 

No upisom u srednju školu ništa se nije promijenilo.

Imala je odlične ocjene, te ispunila sve uvjete da je prime u školu tehničkog smjera, odsjek za IT tehnologiju i željela je da se bavi tim poslom. Tu školu je silno željela jer je raspuste provodila u kući, za kompjuterom, te tako savladala informatičke tehnologije. No ni to nije uspjelo.

- Pola učenika u njenom razredu bili su upravo njeni bivši "dugari", pa se zlostavljanje samo nastavilo. Oni koji su  bili "novi", samo su se priključili zlostavljačima, valjda da i sami ne bi postali meta. Ovaj put u mnogo gorem obliku – ismijavanje, od frizure, odjeće, slikanje i snimanje dok sama sjedi za klupom, te izbacivanje iz školskih Viber grupa - plačnim glasom govori nam majka djevojčice. 

Majka opet odlazi u školu, situacija se ponavlja. Direktor je šokiran, pedagoginja također, razrednica. Svi su u šoku, ali konkretnog pomaka nema. Učenici su pozvani na razgovor, upozoreni i tako se sve završilo.

No situacija je kulminirala kada je djevojčica počela "popuštati" u školi, dobijati slabe ocjene, te počela izbjegavati odlazak, pravdajući se da je "boli glava, stomak, da joj se manta".

Kako kaže njena majka, razlog za slabije ocjene je bio i zbog toga što je djevojčica bila uskraćena za gradivo. Nije bila u Viber grupama, školske kolege joj nisu htjele raći šta se dešavalo u školi kada je izostala, a ako bi nastavnica rekla da se učenicima koji nisu bili prisutni na nastavi nešto prenese, naprimjer da trebaju uraditi neki dodatni rad ili da idu na izlet u prirodu, niko joj to nije prenio.

- To je ipak, složite ćete se, zadatak razrednice ili nastavnika, a ne djece. Osim toga, kad su se  na časovima određivale grupe ko će s kim biti u timu za obavljanje nekih zadataka i eksperimenata, s njom niko nije htio. Kada je profesor nju ipak nekome "ubacio" u grupu, sva ostala djeca su se bunila profesoru i psovala Boga. No nisu psovala samo djeca, "bogarao" je i profesor. Šta dalje da vam pričam - kaže majka. 

- Vrhunac je bio kada je djevojčicu fizički napala učenica iz drugog odjeljenja. Djevojčica se još više povukla u sebe, izgubila volju za učenje, zatvorila se u sebe. Pala je u depresiju i dobila napade panike.

To je bila kap koja je prelila čašu. I ranije sam je redovno vodila psihologu, a sad sam morala potražiti i pomoć neuropsihijatra. Dobila je terapiju da može funkcionisati, dijete od 16 godina. Tada sam je odlučila ispisati iz škole i upisati u gimnaziju. Kaže: "Mama, dobro mi je, bar me niko ne dira". To me boli jer ona ima traume, boji se sklapati prijateljstva, jer misli da će biti povrijeđena. 

Zabranila mi je da se ikome više žalim ako se išta desi jer tolike žalbe nisu ništa riješile. Rekla mi je samo da je pustim i da ne dolazim u školu. Mada sam se ranije u prethodnoj školi htjela žaliti i policiji, prijaviti napade, željela sam se obratiti ministarstvima, ombudsmenima za ljudska prava i djecu. Nije mi dala. Rekla je: "Mama, bit će samo gore". Kaže da jedva čeka da završi posljednji razred srednje škoe i ode na fakultet. Daleko od grada za koji je vežu samo ružne uspomene. Upropastili su mi dijete – završava majka.