Da naši političari u trenucima veselja i opuštenosti znaju i zapjevati, zaigrati, popiti, a i popeti se na sto, nije nikakva novost. No "pobjednik" ovih dana definitivno je ministar odbrane Bosne i Hercegovine Zukan Helez, koji je snimljen na jednoj svadbi u Livnu, kako stoji na stolu i pjeva s rukama u zraku. Za javnost i poznanike ministra Heleza ovo nije nikakva nepoznanica, niti Helez krije da je "veseljak".

Da ministar voli popiti pa kad se "zakuha" i "pobiti", također znaju i ptice na grani. Dakle, ništa ovo ne bi bilo neobično da Helez nije pjevao pjesmu Marka Perkovića Thompsona "Oj, Ivane, pobratime mio, jesi l' skoro na Kupresu bio". Ministar se poslije pravdao jer je bilo očito da ne može sakriti da je glavni akter snimke upravo on.

Rekao je da je pjevao iz srca, da je to domoljubna pjesma, te da su ga ponijele emocije jer se sjetio djetinjstva. Istina je da je Helez sa Kupresa, te da je tamo proveo dane djetinjstva, pa je i razumljivo da ga pjesma "dira". Ono što nije razumljivo u ovoj priči jeste to da je jedan ministar, u ovom slučaju ministar odbrane BiH, pa još k tomu i SDP-ovac, pjevao Thompsonovu pjesmu.

Marko Perković Thompson je omiljeni pjevač svih desničara, hrvatskih nacionalista i ustaša, koji se time i ponose.

"Stići će vas naša ruka i u Srbiji",  "U Čapljini klaonica bila, puno Srba Neretva nosila", "Oj, Neretvo, teci niza stranu, nosi Srbe plavome Jadranu", samo su neki od "domoljubnih" stihova koji su se "omakli" i Marku Perkoviću Thompsonu. Istina, ova pjesma (Jasenovac i Gradiška Stara) je zabranjena i "domoljub" je više ne pjeva. Nikada, kako je sam rekao, nije bila dio njegovog službenog repertoara, ali su mediji u hrvatskoj objavljivali snimak na kojem se, kako su tvrdili, čuje da ju Thompson izvodi.

Thompson koncerte počinje ustaškim pozdravom "Za dom spremni".

Publika na njegovim koncertima je "sva u crnom", a nađe se tu i poneko slovo U na kapama, otvoreno se poistovjećujući sa crnokošuljašima koji su pobili hiljade ljudi, žena, staraca i djece u Drugom svjetskom ratu. Policija je tek nedavno zabranila ustaška obilježja i počela kažnjavati ovakve ispade.

Upravo su takvi crnokušuljaši "uskrsnuli" i za vrijeme agresije na BiH 1992. Bili su aktivni po Hercegovini, gdje su ubijali kad god su imali priliku.

Posebno su bili "poznati" 1993. godine u srednjoj Bosni, naročito u Bugojnu, gradu gdje živi ministar Helez. Činili su posebno gnusne zločine nad stanovnicima Bugojna. 

Rat je završo, ali rane ostaju. U nečijim glavama nikad nije ni stao. Svi smo ljudi, trebamo se zabaviti. Ali kada ste državni ministar i prihvatili ste tu funkciju "pod punom moralnom odgovornošću", onda znate i kako se trebate ponašati. Jednom ministru se ne smije desiti da bude uopće doveden u takvu situaciju.

Bugojanci pričaju, pa ko hoće neka vjeruje, da su ga nadavno vidjeli na svirci tamburaša u jednoj pivnici, kada je "muzika" došla specijalno kod ministra da otpjeva njegovu omiljenu pjesmu – "Otvor' ženo kapiju, man' se očenaša, evo mene i mojih pajdaša". Prisutni kažu da je u pivnici nastao lom, atmosfera je "došla do usijanja".

No nije ministar Zukan Helez jedini koji se voli ovako opustiti. 

Bivši predsjednik Republike Srpske, lider SNSD-a Mirolad Dodok poznat je po svom muzičkom opusu. Za njega kažu da je najbolji pjevač među političarima. Naravno, za one koji imaju problema sa sluhom i imaju želudac za njegov repertoar.

Omiljena pjesma mu je "Ne može nam niko ništa", što je i postala svojevrsna himna SNSD-a, posebno na političkim skupovima, ali i privatnim veseljima. 

Međutim, tu si i Halidova "Romanija", "Ne dolazi u moj san" i mnoge druge. 

Ko pjeva, zlo (ne)misli

No Dodik je znao zapjevati i sa Bajom Malim Knindžom. Ovaj samoprozvani četnik je verzija Marka Perkovića Thompsona kod srpskih nacionalista. S obzirom na to da je Dodik pjevao s njim i u vremenu dok je obnašao funkciju predsjednika Republike Srpske, pa i člana Predsjedništva BiH, to bi bilo isto kao da Andrej Plenković ili Zoran Milanović zapjevaju upravo s Thompsonom. Doduše, ovaj prvi i ne vidi neki naročit problem u vezi s Thompsonom.

Sredinom aprila, mogli smo ga čuti kako rame uz rame sa Bajom Malim Knindžom, kojem je svojevremeno uručio Orden Njegoša I reda, pjeva pjesmu "Republika Srpska".  "Ako kažu, opet ću na stražu...", dio je te pjesme, između ostalog.

Iako mu baš i nije do pjesme, posljednji snimak Dodika kako pjeva nastao je prije desetak dana na Manjači. U paganskom ambijentu punog alkohola i "masnih ruku", ispod šatora, među pijanom masom, Dodik se uhvatio mikrofona. 

Upravo na istom mjestu, na Manjači, tokom 60. Kočićevog zbora nastao je sramni snimak, koji je zgrozio korisnike društvenih mreža i sve normale ljude, koji se bore za ravnopravnost spolova i protive nasilju nad ženama. Naime, na snimku vodeći ljudi SNSD-a Milorad Dodik, Savo Minić i Vlado Đajić pjevaju sramne stihove: "Oj, doktore, pregledaj mi ženu, sinoć sam joj prebio slezenu".

Ovo bi zasmetalo svakom prisebnom čovjeku, a niko normalan ne bi htio da prisustvuje takvoj sceni. Ako uzmemo u obzir činjenicu da je Vlado Đajić pritom i doktor, specijalista neurologije i direktor UKC-a Banja Luka, onda je čitava priča dodatno strašnija i tužnija. Čovjek koji treba da liječi i spašava živote, pjeva o prebijanju!

Jednom takvom "dernečenju" prije dvije godine na Manjači je pristvovao i Filip Karađorđević, sin "prestolonasljednika". Doduše, djelovao je pogubljeno, klimajući glavom dok Dodik "zavija", što bi rekao Sting kao "Englishman in New York", samo što je u slučaju Karađorđevića on Englez na Manjači. 

I na kraju, postavljamo pitanje: Šta tjera obrazovane ljude na najvišim političkim funkcijama u državi da se tako olako, bez razmišljanja, odaju niskim, najnižim, opskurnim, životinjsim strastima? Ne razmišljajući o posljedicama. 

Da li su to "geni kameni", kako kaže "junak" s početka naše priče Marko Perković Thompson u jednoj svojoj pjesmi, ne znamo.

To je ipak pitanje za stručnjake - neuropsihijatre.